Duh, duša i smrt u bosanskoj tradiciji

Smrt, koja predstavlja kraj života, vjerovatno je glavni „krivac“ zbog čega se kod ljudske civilizacije pojavila potreba za vjerovanjem u nadnaravno. Neobjašnjiv strah od tog čudnog stanja, i općenito panika od nestanka, kod ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli stvarala je od najranijeg vremena frustraciju i vječno pitanje - zašto se rađamo i umiremo? Iako ni danas ne znamo odgovor na to pitanje, ipak smo se kao civilizacija potrudili ispuniti svijet oko sebe mnogim stvarima kako bi u svoje kaotično okruženje unijeli neki red i time svemu dali određeni smisao.
Zbog toga čovjek izmišlja religiju, njegova neobuzdana mašta stvara veliki broj nadnaravnih bića koja ga okružuju, i unatoč mnogim ljudskim karakteristikama, ipak u sebi imaju određenu uzvišenost koja ih dijeli i razlikuje od svijeta ljudi. Kroz vijekove religija doživljava svoj stalni trend, nadograđuje se, prilagođava ljudskom napretku i napokon u starom Iranu dobija svoje današnje lice kroz dualizam perzijanca Manesa te proroka Zaratustre, na čijim se načelima rađa monoteizam – pravac koji nas pokušava uvjeriti u apsurd odnosno kako je moguće da u univerzumu postoje dva načela – dobro i zlo, ali da je samo jedno načelo glavno a drugo manje bitno?!
Zbog takve pogrešne religijske ideje u Bosni i Hercegovini oko desetog vijeka, a vjerovatno i mnogo prije, munjevito se širi revolucionarni religijski pravac koji ozbiljno narušava tvrdu kršćansku doktrinu, on propagira da svijetom, ali i univerzumom, vladaju dva ravnopravna božanstva između koji egzistira čovjek i njegova primarna duhovna misija da očisti svoju dušu od grijeha i, nakon smrti, vrati je na nebo. Takva tvrdnja je prilično racionalna, ukoliko uzmemo u obzir definiciju da je prema principima kvantne fizike sva materija ustvari zbijena energija te da smo upravo zbog toga svi mi energetska bića ili bića svjetlosti, na što nas upućuje tradicijsko vjerovanje u duh i dušu, koje posjeduje svaki čovjek.
No, da bi umrli moramo se roditi, osjetiti život bar na trenutak, kako bi naš duh i naša duša mogli postići svoju ravnotežu, jer bez toga poravnavanja sa dva univerzalna načela, ili sa dva božanstva naših predaka Bogumila, ne možemo se upustiti u avanturu zvanu smrt. Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.

Duh

Duh i duša kao dva apstraktna pojma zapravo su temeljna okosnica cijele duhovne niti koja se provlači kroz ljudski rod od njegovog postanka. U bosanskim mitološkim vjerovanjima izuzetno je dominantna ideja sličnog, skoro identičnog, prikazivanja nekoliko nadnaravnih aspekata samog čovjeka. Naime, kada analiziramo neke segmente tradicionalnih predstava o ljudskom duhu i duši, koji se često dovoljno ne razliku u narodnim predajama pa izazivaju konfuziju, jasno se uočava pomalo divlja narav onoga što prema mitološkoj predodžbi čini samu esenciju svakog čovjeka.
Dok se u klasičnoj europskoj mitologiji duh, ali i duša, predstavljaju prozračnim bijelim siluetama, koje u ljudskom obliku lebde zrakom ili se naglo pojavljuju i nestaju, u bosanskoj predstavi duh najviše podsjeća na energetsku lopticu čiji oblik ima zapanjujuću sličnost sa mišom. Pojedine mitološke predaje izgled duše opisuju kao “plod jabuke” odnosno takav opis nas zapravo i asocira na svjetlosnu lopticu koja izlazi iz rupe (usta) i kreće se brzim koracima po površini, ispuštajući zvukove slične ciktanju miša. Ovakvom usporedbom stiče se dojam kako je ta energija nemirna i nervozna, odnosno neobuzdana, što dokazuje i svojim izlascima iz ljudskog tijela.



Miš nije nimalo slučajno izabran za životinju totema jer se koristi i pri opisima drugih nadnaravnih zbivanja, usko povezanih sa samim čovjekom. Neki od primjera su sljedeći:
Miš je u narodnoj priči o Nojinoj Arki izuzetno negativan lik koji je htio grizući rupu u podu pustiti vodu unutra i tako uništiti sav živi svijet. U toj bi namjeri sigurno i uspio da ga na vrijeme nije spriječila zmija. Zapravo, miš je inkarnacija zla, demon koji teži uništenju čovječanstva.
Snijet, koja se u mitologiji BiH smatra plodom zmajskog općenja sa ženom, opisuje se kao malo dlakavo stvorenje, najsličnije krtici ili mišu, koje čim iziđe iz žene bježi i cikti, penjući se čak i po zidovima sobe u strahu da ga ne dotakne ljudska ruka, ili još gore, da ga prisutne žene ne ubiju metlom.
U egzorcističkim seansama bosanskih derviša i hodža, u ritualu poznatom pod nazivom “skupljanje daire”, finalni znak uspješne izvedbe, obično izlječenja nekog psihički oboljelog čovjeka, jeste obješeni ili mrtvi miš na obližnjoj ćupriji. Time se od strane džina ljudima signalizira da je džin-napadač kažnjen najgorom mogućom kaznom.