Soul and death in Bosnian tradition

Death which represents the end of life, is probably the main "culprit" why the belief in supernatural appeared among the human civilizations. Inexplicable fear from that strange condition and generally panic from disappearing  caused among the people on the entire globe frustrations and eternal questions from the earliest times - why are we born and why do we die? Though we don't know the answer to this question even today, yet we as a civilization tried to fill the world with things in order to introduce some order and thereby give a certain sense to everything we do.
This is why humans invent religion, its unrestrained imagination creates a large number of imaginary beings which surround him, and despite numerous human characteristics, still they have some exaltation which separates them from the world of humans. Throughout centuries religion experiences its constant trend, upgrades, adjusts to human advancement and finally in ancient Iran it receives its present nature through dualism of Persians Manesa and the prophet Zarathustra, on whose principles monotheism is born - direction which tries to convince us in the absurd i.e. how it is possible that in the universe there are two principles - good and evil, but that only one principle is important and the second one is less important?!
Because of such an erroneous religious idea in Bosnia and Herzegovina around the tenth century, and probably even sooner, a revolutionary religious direction started to spread fast which seriously impairs the rigid Christian doctrine, it propagates that through the world, but also the universe, two equally important deities rule between which exists man and his primary spiritual mission to clean his soul from sins, and after death to return it to heaven. Such a claim is pretty rational, if we take into consideration the definition that according to the principles of quant physics all matter is actually condensed energy and that this is the reason why all of us are beings of energy or beings of light, what leads us into traditional belied in the spirit and soul, which every human possesses.
But, in order to die we must be born, feel life for at least a moment, in order for our spirit and soul to achieve a balance, since without this alignment with two universal principles, or with two deities of our forefathers Bogomils, we cannot enter the adventure called death. Folk wisdom claims that the spirit is the representative of the god of evil and the soul, pure and holly, it represents the god of good inside of us. While the spirit has the possibility to, usually at night while the man is sleeping, go out of the body and travel the world and also perform some weird, often bad things and bring us into various temptations, the soul is firmly fixed for the human body and there is no possibility of exiting it until death.

Duh, duša i smrt u bosanskoj tradiciji

Smrt, koja predstavlja kraj života, vjerovatno je glavni „krivac“ zbog čega se kod ljudske civilizacije pojavila potreba za vjerovanjem u nadnaravno. Neobjašnjiv strah od tog čudnog stanja, i općenito panika od nestanka, kod ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli stvarala je od najranijeg vremena frustraciju i vječno pitanje - zašto se rađamo i umiremo? Iako ni danas ne znamo odgovor na to pitanje, ipak smo se kao civilizacija potrudili ispuniti svijet oko sebe mnogim stvarima kako bi u svoje kaotično okruženje unijeli neki red i time svemu dali određeni smisao.
Zbog toga čovjek izmišlja religiju, njegova neobuzdana mašta stvara veliki broj nadnaravnih bića koja ga okružuju, i unatoč mnogim ljudskim karakteristikama, ipak u sebi imaju određenu uzvišenost koja ih dijeli i razlikuje od svijeta ljudi. Kroz vijekove religija doživljava svoj stalni trend, nadograđuje se, prilagođava ljudskom napretku i napokon u starom Iranu dobija svoje današnje lice kroz dualizam perzijanca Manesa te proroka Zaratustre, na čijim se načelima rađa monoteizam – pravac koji nas pokušava uvjeriti u apsurd odnosno kako je moguće da u univerzumu postoje dva načela – dobro i zlo, ali da je samo jedno načelo glavno a drugo manje bitno?!
Zbog takve pogrešne religijske ideje u Bosni i Hercegovini oko desetog vijeka, a vjerovatno i mnogo prije, munjevito se širi revolucionarni religijski pravac koji ozbiljno narušava tvrdu kršćansku doktrinu, on propagira da svijetom, ali i univerzumom, vladaju dva ravnopravna božanstva između koji egzistira čovjek i njegova primarna duhovna misija da očisti svoju dušu od grijeha i, nakon smrti, vrati je na nebo. Takva tvrdnja je prilično racionalna, ukoliko uzmemo u obzir definiciju da je prema principima kvantne fizike sva materija ustvari zbijena energija te da smo upravo zbog toga svi mi energetska bića ili bića svjetlosti, na što nas upućuje tradicijsko vjerovanje u duh i dušu, koje posjeduje svaki čovjek.
No, da bi umrli moramo se roditi, osjetiti život bar na trenutak, kako bi naš duh i naša duša mogli postići svoju ravnotežu, jer bez toga poravnavanja sa dva univerzalna načela, ili sa dva božanstva naših predaka Bogumila, ne možemo se upustiti u avanturu zvanu smrt. Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.

Sveprisutna bogumilska tradicija

Ljudski duh je vrlo nemiran. Kada čovjek spava duh iziđe iz njega i onda šeta. Čovjek sanja kuda duh prolazi, a kada se on vrati u tijelo, od tog energetskog naboja čovjek se naglo probudi. Duh se u bosanskoj mitologiji opisuje kao eterična pojava koja skiči. Kao i za dušu i za ljudski duh most predstavlja vrlo snažnu barijeru i onemogućava mu daljnje kretanje, naime, čim u svojim noćnim putovanjima duh naiđe na most on ne može da ga pređe, pa se uznemiri i cikti, vrišti. Kada bi neko uhvatio tog miša od ljudi, onaj spavač čiji je to duh odmah bi umro. 

Most u mitološkoj predstavi bosanskog naroda predstavlja energetski vrlo jako mjesto, koje osim što spaja dvije obale na materijalnom nivou, na onom duhovnom ima značenje spiritualnog portala kroz koji duša prolazi ili stradava na svom putu.

Prema vjerovanju iz sjeverozapadnog dijela BiH naročito je nemiran dječiji duh, baš poput samog djeteta nemiran je i vječito raspoložen za pokret i igru. Svjesne toga i danas stare žene upozoravaju mlade majke kada premještaju usnulo dijete sa jednog mjesta na drugo ili ga bude da to učine krajnje pažljivo, zovući ga po imenu te povuku malo za vrh nosa. Ako se dijete teže budi onda skupe usne i povuku zrak u sebe imitirajući zvuk miša (ccccc) kako bi tim zvukom privukle pažnju odlutalom duhu i natjerale ga na povratak u tijelo. U protivnom, ako bi se dijete probudilo a duh se nije vratio riskiralo bi da oboli fizički i psihički.

I za odraslu osobu se tvrdi da se ne smije naglo probuditi, jer njen duh je negdje daleko, putuje po cijelom svijetu. Navodno bi takav čovjek mogao fizički napasti, početi udarati, onog ko ga budi u to nezgodno vrijeme. U tom slučaju potrebno je dotičnu osobu odvesti na ono mjesto gdje je spavala, da opet tu legne, i ostane tako sve dok se sama ne probudi. Ako se tako ne napravi, vjeruje se, da bi ta osoba mogla imati psihičkih problema sve do kraja svog života.

Kako se u bosanskom narodu pripovijeda, prema bogumilskom načelu, ljudski duh pripada bogu zla a duša bogu dobra. Zbog toga se misli da vještice i čarobnjaci, da bi se uopće mogli baviti magijom i vladati nevidljivim silama, moraju svoju dušu predati Iblisu ili nekom drugom rangiranom džinu. To urade ritualnim putem, najčešće odnošenjem svete knjige Kur'an u toalet i vršeći nuždu nad njom. Zbog toga je duša svjesno razmjenjena za određenu moć zarobljena i više ne pripada onom čovjeku u kojem je već vladaru tame.

Nakon takvog dešavanja, i narušene ravnoteže dobra i zla, ljudski duh u tijelu vještice ili čarobnjaka postaje izrazito moćan ali i zloban te u stanju činiti razna nedjela. Dok vještica spava, iz nje iziđe duh, a tijelo joj dobije plavu boju i postane hladno, baš kao da je umrla, što je posljedica zarobljene duše. Usta joj se jako otvore a usne dobiju crnu boju.

Smatra se da je i duh običnog čovjeka sposoban u svojim noćnim lutanjima po svijetu činiti neke loše stvari, poput da napadne nekoga koga putem susretne ali i ovaj duh, kao i vještičiji, izbjegava prelazak preko bilo kojeg mosta na koji naiđe na svom putu.

Slično vjerovanje postoji i u iransko-arapskom okultizmu gdje se tvrdi da svaki čovjek posjeduje svog astralnog dvojnika. Haamzad ili Qarin je naziv džina koji prati stalno prati čovjeka i pokušava na razne načine negativno utjecati na njegovu svijest i ponašanje. Qarin je jedini džin koji se ne može uništiti egzorcizmom ili na neki drugi način.

 

Duša povezana sa halalom

Duša je nositelj ljudske sudbine. U BiH se vjeruje da Allah u prvi 40 dana od začeća u majčinoj utrobi odredi kakva će mu biti sudbina i život tog djeteta odnosno budućeg čovjeka. Zbog toga se i smatra da tek onda kada duša uđe u embrion on se može razviti u fetus i početi sa svojim formiranjem.

Kada je neki čovjek teško bolestan dolaze mu rođaci i komšije da se sa njim oproste – halale, kako bi mu se olakšale samrtne muke. Oprost je vrlo važan segment islamske tradicije, kojim se pokazuje milosrđe ali i osigurava lakši izlazak duši iz tijela. Naime, onaj bolesnik kojem neko kome je on u životu naudio neće to da oprosti, vjeruje se, umire uz velike muke i bolove. Njegovi roditelji, ukoliko su živi, treba da se nad njim oproste i time utješe bolesnika u njegovim zadnjim trenucima.

Koliko je halal nophodan za spokoj duše najbolje opisuje i narodna pjesma. Zaova umirući prokune nevjestu Alibegovicu. Dođe vrijeme da i nevjesta umre, ali se ne može sa dušom rastaviti, zato zamoli da je nose u turbe zaovi:

Kad su bili na domak turbeta,
iz turbeta sitan avaz dođe:
prokletinju ne nosite amo,
dok je dosta ne ubije jada!

Nosili je u goru, gora je nije primala, nosili je u vodu, voda je iz sebe izmetala. Pa opet je donesu zaovi. Čim joj zaova halali, odmah se sa dušom rastavi. Koliko Bošnjaci do halala drže, svjedoči široko rasporstranjen adet da onaj kome neko učini nepravdu kaže: „umrijet ću, halalit ti neću!“

Bosanski narod vjeruje da je oslobođen svih grijehova onaj ko umre uoči petka ili na Bajram, jer tada, vjeruje se, umiru samo plemenite osobe. Predznaka smrti je mnogo. U Velikoj Kladuši se vjeruje da kada star čovjek počne biti prljav, više ne pazi na osobnu higijenu, ili mu neko omiljeno jelo ili piće postane mrsko, vjeruje se, da mu se približila smrt. Isto tako, narod veliko povjerenje pridaje i tumačenju snova jer kroz njih se može predvidjeti skora smrt neke osobe. U snu vaditi zub i pri tom osjetiti bol, znak je smrti u kući, a ukoliko se bol ne osjeti onda će se smrt desiti u široj rodbini. Ne smatra se povoljnim u snu orati ili kopati i, općenito, prevrtati zemlju, ili u snu vidjeti da je zemlja puknula, raspukla se na nekom mjestu, pošto sve to najavljuje smrt u familiji. Isto značenje ima u snu utonuo temelj kuće ili pali rogovi (grede) sa krova. Takvi se snovi nerado govore i otkrivaju zbog straha da se ne ostvare. Najčešće se kao kontra mjera govori:” San je laža a Bog je istina” ili, pak, “Hej, vala, neka je, hvala Allahu!”

 

Bogumilski nauk o seobi duše

Osim toga tradicijska vjerovanja naših predaka imaju dosta snažan pečat na vijekovna duhovna razmišljanja pa ih nikako ne treba zanemarivati ukoliko se želi dobiti cjelokupni dojam. Najviše iz tog razloga što su ona još uvijek aktualna u narodnim promišljanjima.

Ostaci starih ilirsko-bogumilskih vjerovanja još uvijek su prisutni u tradiciji bosanskog naroda pa srećemo narodne predodžbe koja su u potpunoj opoziciji sa onim što propovijeda islamska tradicija. Prema kazivanju starije populacije duša ljudi koji su tokom života činili teške grijehove, zlostavljali i ubijali nedužne, neće nakon smrti završiti u džehenemu već će biti ponovo rođeni u tijelu neke životinje, najčešće domaće, poput konja, krave, svinje...kako bi u novom tijelu služili ljudima i ispravili svoja zla. Najgorom kaznom, vjeruju se, biti je rođen u tijelu svinje, pošto se ona smatra, zbog svoje prljavštinje i sklonosti jedenja mladih, demonskom životinjom. Zbog toga se ljudska duša teško ili nikad ne oslobodi tog prokletog obličja.

Ovo vjerovanje našeg naroda izrodilo je i neke humane navike ponašanja prema životinjama, posebno prema psima, što dokazuju i neki pisani podaci. U prošlosti Sarajlije su bile sklone hraniti pse lutalice zbog bojaznosti da u nekom od njih nije stacionirana čovječija duša. Velikim sevapom se i danas smatra nahraniti kuju koja se oštenila, o čemu je pisao i Antun Hangi u svom djelu o životu Bošnjaka. Da je vjerovanje u postojanje ljudske duše u životinjama, posebno domaćim, najbolje svjedoči tradicionalna izjava upozorenja koja se često može čuti: "hajvan ne zna halaliti!" Time se sugeriralo da se sa životinjama čovjek ophodi lijepo i sa brigom "jer nikad ne znaš u kojoj od njih može biti ljudska duša!"