Narodna vjerovanja i običaji iz Velike Kladuše

Svaki kraj i regija ima svoja vjerovanja i običaje koji su najbolji odraz razmišljanja i tradicije tomošnjih ljudi. Svi smo odrasli sa njima i ona nas cio život prate najčešće kao uspomena na djetinjstvo, roditelje ili neke druge pretke. Narodna vjerovanja su bila i svojevrsni obrazac življenja i ponašanja u prošlosti te i zbog toga predstavljaju neprocjenjivu kulturnu baštinu bošnjačkog naroda. Nafaka i berićet Ko se rodio četvrtkom tome nikad odjeća ne može dugo ostati nepoderana ili neuprljana. U mlijeku od pomužene krave nema berićeta ako ga se malo iz posude ne vrati nazad kravi. To se radi tako da se malo mlijeka ulije u ruku i sa njom se uz kravina leđa potare do glave, da ide uz brdo odnosno u napredak. Na Jurjevo je dobro radi berićeta zaklati kokoš u onoj familiji u kojoj ima ukućan čije ime počinje slovom A. Da je kuća sretna u novcu treba u blizini kuće saditi neven ili, još bolje, u saksiji, u koju ćete staviti tri metalna novčića, ispod korijena nevena i držati je na prozoru. Novac nikad ne valja stavljati na golo mjesto ili površinu da ga ne bi uzmanjkalo. Kad neko slučajno dođe u kuću dok ukućani piju kahvu ili ručaju gostu se kaže da je sa nafakom odnosno da je sretan. Da nova kuća bude sretna i berićetna treba na onom mjestu gdje se misle ulazna vrata zaklati mladog ovna. Nekad prije nego bi se povela krava na stočnu pijacu da se proda, domaćica bi je udarila nekoliko puta grabljama ponavljajući: koliko zubaca toliko kupaca". Da u kući nema nervoze i trzavica treba ugrijati džezvu za kahvu na šporetu, poklopiti je tanjurićem i tako ostaviti tri minute a onda u džezvu staviti mljevene kahve, promješati "da pusti miris" i onda naliti vruće vode. Ta se kahva zove rahatluk kahva. Sretnim se smatra ako prvo dijete u braku bude žensko dok bude li sin neko od roditelja umrijet će prije vremena tojest sin će mu oduzeti bar minutu života od onog suđenog.

Jesi li musliman?

Kada bi umrli djevojka ili mladić iznad glave bi im se stavljao struk sedefila (ruta graveolens). Prema običaju pored mrtvaca se uvijek stavlja neka biljka upečatljivog mirisa kako bi otjerala džine od njega. Najviše se za tu priliku koristio sedefil, čijim se buketima često kitio mezar djevojke ili momka. Sedefil je, prema tome, biljka posvećena kultu mrtvih u bosanskoj tradiciji.

Čim bi čovjek izdahnuo pravila se „mrtvačka halva“ i dijelila po komšiluku. Potreba da se odlazak njegove duše u zagrobni svijet isprati sa dobrim djelima , kako bi mu se olakšao taj put, naglašena je u prije i nakon dženaze. Upravo zato se pored glave mejita stavljala posuda sa brašnom, ili pšenicom, i u njemu zabodeno nekoliko lojnih svijeća. Sutradan su se svijeće i brašno darivale sirotinji.

Po narodnom shvatanju, mejita treba što prije zakopati u zemlju. Ovisno od slučaja dženaza se obavi istog dana, a ako se smrt desila predvečer ili noću – onda sutradan. Ukoliko je čovjek umro iznenada u svom krevetu, pa ga nisu prije toga stigli spustiti na pod, da tu izdahne, onda to čine nakon što je preminuo. Glava mu se poveže maramom i pritisnu očni kapci, da bi u licu izgledao lijepo. Mrtvac se položi tako da mu je stav tijela ravan a kako bi truplo zadržalo taj položaj nekada je bio običaj da mu se svežu palčevi na nogama, dok na stomak stave neki teži predmet, poput noža, ili busena zemlje, u strahu da se ne bi tijelo mrtvaca nadulo, pošto se to tumačilo da bi se mogao „prikazati“, odnosno – postati lampir. Zbog istog razloga se zatvarala kućna mačka dok ne prođe dženaza, zbog bojazni da ne pređe preko mejita.

Mejita prekriju bijelim čaršafom i pozicioniraju ga tako da mu je desni obraz okrenut u pravcu svetog grada Mekka. Neko od ukućana, ravnim štapom, uzima mjeru mejitu, koja se naziva „unčija“ ili „ulčija“, kako bi se znala dužina za ćefine, mrtvačko platno, i kopanje mezara. Kada se mrtvac ponese iz kuće napolje, onda se jako pazi da slučajno ne bi neki njegov dio zapeo za vrata ili zid, jer ukoliko se to desi, vjeruje se, njegov duh će se vratiti u kuću i uznemiravati ukućane.
Bosanski narod je vjerovao da se i duša može vratiti kući sve dok 40 dana nakon dženaze. Stoga se iz tog razloga palilo svjetlo ili svijeće u onoj sobi gdje je mejit ležao cio taj period, kod bogatiji, a siromašnije familije bi taj ritual prakticirale samo sedam ili tri noći.
Mjesto gdje se mejit okupao prolazilo se sa vatrom, da se ne bi okupljali džini i šejtani, a soba gdje je on ležao prskala bi se vodom ili se opere „da se duša ne bi vratila“. Ako se soba pomela nakon iznošenja mrtvaca tad bi se ta metla bacala daleko od kuće

Nakon što se tijelo mrtvaca opere i svi prisutni, žene i muškarci, halale se, oproste, od mrtvaca truplo se nosi na mezarje gdje se uz molitvu obavi ukop. Vjeruje se kada hodža napusti mezarje, pošto je izgovorio sve pripadajuće sure i dove, duša ostaje u zajednici mrtvih. Zanimljivo je vjerovanje da tom prilikom, kada hodža upita mejita: “Jesi li musliman?” – mejit, u mezaru, cijelo tijelo podigne na mali prst desne ruke i spremno odgovori: “Ja sam musliman!” To čini da bi ga mrtvi primili k sebi. Očigledno je da duša, po vjerovanju, može da oživi tijelo kako bi ono bilo u stanju na taj način se podići.