Džini izazivaju strahove i blokade

Upotreba zapisa i tilsuma u liječenju uticaja straha jedan je od onih možda i najfascinantnijih segmenata u narodnoj medicini BiH. Zapisi su od davnina bili dovedeni u rang skoro pa univerzalne paneceje u liječenju svih oblika duševnih ali i pojedinih fizičkih oboljenja. Blagotvorna moć jedne ili više molitvi ukomponiranih u sadržaj zapisa, koja je zamjenila paganske bajalice i zaklinjanja, temelji se na istom principu upućivanje želje ili molbe za oslobađanjem tijela od negativnog uticaja nekog entiteta, koji se usljed kršenja određenog tabua udomaćio u bolesniku.

Naime, prema islamskoj mitologiji kada je Allah stvorio Adema i Havu, morao je postaviti ljudskom oku nevidljiv zastor između njih i džina (demona), kako ih njihova monstruozna obličja ne bi svakodnevno plašila i budila jezu. Isto tako, učinio je da tokom dana ljudi budu više manje zaštićeni od zlih duhova, a za noć im je odredio da spavaju i odmaraju, kako bi džini mogli imati slobodu kretanja. Ta predaja izrodila je mnoštvo tabua kojima se doslovno izbjegavao neposredni kontakt sa džinima, zbog same štetnosti njihovog uticaja na ljudsko tijelo i psihu.

Od najpoznatijih tabua u bosanskom narodu navode se oni vezani za akšam (zalazak Sunca), kada demoni izlaze iz svojih skrovišta i dobijaju moć, koja će potrajati do sabaha odnosno zore. Upravo zbog toga u predvečerje se izbjegavalo izlaziti napolje, prolaziti pored oraha, mjesta gdje se cjepaju drva, prolivati prljavu vodu itd.

Ako se pak dogodi da pojedinac slučajno ili namjerno zanemari neki od mnogih tabua, može se desiti da postane demonskom metom i riskira opsjednuće tojest ulazak džina u ljudsko tijelo. Najočitiji simptom prisustva zlog duha u čovjeku je upravo pojava bezrazložnog straha. Naime, sasvim neočekivano ta osoba počinje osjećati sve intenzivniji nemir i jezu od noći, zatvorenog prostora, pojedinih životinja, hrane, itd.


Tilsumi koji se koriste protiv straha


Razvojem i širenjem pisma rodila se i spoznaja da zakletve i molitve koje, ako se zapišu na papir, poprimaju svoj materijalni oblik te duži vremenski kontinuitet postojanja, a samim time i djelovanja, za razliku od izgovorenih formula čija je učinak trenutan i vrlo brzo se rasprši. Iako je zabilježeno da su i naši bogumilski preci koristili određene svete tekstove u spravljanju hamajlija za liječenje i zaštitu, tek početkom Osmanlijske okupacije i pojave islama ta praksa doživljava pravu ekspanziju u BiH.

Koliko se može dokučiti iz prilično skromne literature i podataka Osmanlije su bile pod izravnim uticajem perzijsko-arapskih magijskih vjerovanja, ukombiniranih sa pojedinim islamskih učenjem. No, ono što je posebno zanimljivo jeste to da su Osmanlije kao mongolski narod, poznat po šamanističkoj praksi, zadržali prilično mnogo svojih animističkih vjerovanja. Zbog toga turska magija obiluje raznolikim sinkretičkim elementima a ta specifičnost se posebno jasno uočava u formi i izgledu tilsuma. Dok arapsko-perzijski tilsumi slijede standardni obrazac izrade, po kojem tilsum posjeduje sveti tekst i magijski kvadrat (vefk), kod turskih tilsuma izgled se bazira na onom što bi ja osobno nazvao "šamanski dijagrami"  odnosno obiluju grafičkim prikazima duhovnih bića kroz jednu liniju ili njih više.

Prema magijskom načelu džini, glavni uzročnici svih duševnih bolesti, mogu se potčiniti volji nekog pojedinca uz pomoć drevnih pečata i zaziva. Kontrolom tih negativnih spiritualnih snaga čarobnjak može svjesno nanositi veliko zlo pojedincu ili čak grupi ljudi. Kada želi zablokirati nekog čovjeka odnosno učiniti ga neuspješnim u pojedinim ili svim životnim segmentima mag na njega ritualno usmjerava jednog ili više džina koji će ga opsjednuti i svojim destruktivnim uticajem u njemu probuditi razno-razne fobije od kojih će biti u potpunosti blokiran - nesiguran, uplašen, sklon tremi, nepovjerenju u sebe i histeriji.

Navodno, i vrlo decidiranim magijskim gestama strah se može "probuditi" u bilo kojem čovjeku. Pojedine bosanske stravarke, poput rahmetli Fatime Dizdarević, objašnjavaju kako se izaziva fobija od mezarja i mrtvih, naime, dovoljno je diskretno na neku osobu baciti malo zemlje sa mezara, a da ona to ne primjeti. No, isto tako, ukoliko se neko plaši navedenog onda mu se preporučivalo ogledanje na površini vode koja se koristila za kupanje mrtvaca.

Svi duhovni autoriteti po BiH mišljenja su da se strah može nekom nametnuti raznim oblicima vračanja, u čemu su najpoznatije tehnike usmjeravanja zlog duha kroz sihir odnosno čarku. Konkretno, u pitanju su mnogobrojne fobije a najučestalija od svih je iznenadni strah od mraka -  aklufobija - i taj se problem klasično rješava ispisivanjem sljedećeg tilsuma* kojeg bolesnik nosi stalno uza se, sve do potpunog nestanka ovog neugodnog osjećaja.




Uz pomoć magijskih postupaka može se, navodno, uticati na neku osobu da bez ikakvog ozbiljnog razloga počne osjećati neopisivi strah prema određenom pojedincu ili se dogodi da se muškarac plaši žene i obratno - seksofobija. U tom slučaju bosanski hodža izradit će slijedeći tilsum, koji će bolesnik, kao i u prvom primjeru, nositi stalno uza se.



Evidentno je kako pomama za hodžinim tilsumima nije prestala ni u 21.vijeku i svako malo moguće je pročitati u printanim medijima ili internetskim portalima kako su neka poznata imena, posebno iz svijeta estrade, posjetili nekog od mnogobrojnih hodža tražeći pomoć za svoje probleme. Osim javnih osoba navedene posjećuju i sasvim obični, anonimni ljudi, pokušavajući i na takav način uticati na pozitivan ishod neugodnih situacija u kojima se nalaze. Kada je u pitanju liječenje straha onda se najviše traže zapisi za uspješno polaganje ispita, kada se želi neutralizirati trema i blokiranost.


*(Babilonsko oko, H.M.Čajlaković)

Jesi li musliman?

Kada bi umrli djevojka ili mladić iznad glave bi im se stavljao struk sedefila (ruta graveolens). Prema običaju pored mrtvaca se uvijek stavlja neka biljka upečatljivog mirisa kako bi otjerala džine od njega. Najviše se za tu priliku koristio sedefil, čijim se buketima često kitio mezar djevojke ili momka. Sedefil je, prema tome, biljka posvećena kultu mrtvih u bosanskoj tradiciji.

Čim bi čovjek izdahnuo pravila se „mrtvačka halva“ i dijelila po komšiluku. Potreba da se odlazak njegove duše u zagrobni svijet isprati sa dobrim djelima , kako bi mu se olakšao taj put, naglašena je u prije i nakon dženaze. Upravo zato se pored glave mejita stavljala posuda sa brašnom, ili pšenicom, i u njemu zabodeno nekoliko lojnih svijeća. Sutradan su se svijeće i brašno darivale sirotinji.

Po narodnom shvatanju, mejita treba što prije zakopati u zemlju. Ovisno od slučaja dženaza se obavi istog dana, a ako se smrt desila predvečer ili noću – onda sutradan. Ukoliko je čovjek umro iznenada u svom krevetu, pa ga nisu prije toga stigli spustiti na pod, da tu izdahne, onda to čine nakon što je preminuo. Glava mu se poveže maramom i pritisnu očni kapci, da bi u licu izgledao lijepo. Mrtvac se položi tako da mu je stav tijela ravan a kako bi truplo zadržalo taj položaj nekada je bio običaj da mu se svežu palčevi na nogama, dok na stomak stave neki teži predmet, poput noža, ili busena zemlje, u strahu da se ne bi tijelo mrtvaca nadulo, pošto se to tumačilo da bi se mogao „prikazati“, odnosno – postati lampir. Zbog istog razloga se zatvarala kućna mačka dok ne prođe dženaza, zbog bojazni da ne pređe preko mejita.

Mejita prekriju bijelim čaršafom i pozicioniraju ga tako da mu je desni obraz okrenut u pravcu svetog grada Mekka. Neko od ukućana, ravnim štapom, uzima mjeru mejitu, koja se naziva „unčija“ ili „ulčija“, kako bi se znala dužina za ćefine, mrtvačko platno, i kopanje mezara. Kada se mrtvac ponese iz kuće napolje, onda se jako pazi da slučajno ne bi neki njegov dio zapeo za vrata ili zid, jer ukoliko se to desi, vjeruje se, njegov duh će se vratiti u kuću i uznemiravati ukućane.
Bosanski narod je vjerovao da se i duša može vratiti kući sve dok 40 dana nakon dženaze. Stoga se iz tog razloga palilo svjetlo ili svijeće u onoj sobi gdje je mejit ležao cio taj period, kod bogatiji, a siromašnije familije bi taj ritual prakticirale samo sedam ili tri noći.
Mjesto gdje se mejit okupao prolazilo se sa vatrom, da se ne bi okupljali džini i šejtani, a soba gdje je on ležao prskala bi se vodom ili se opere „da se duša ne bi vratila“. Ako se soba pomela nakon iznošenja mrtvaca tad bi se ta metla bacala daleko od kuće

Nakon što se tijelo mrtvaca opere i svi prisutni, žene i muškarci, halale se, oproste, od mrtvaca truplo se nosi na mezarje gdje se uz molitvu obavi ukop. Vjeruje se kada hodža napusti mezarje, pošto je izgovorio sve pripadajuće sure i dove, duša ostaje u zajednici mrtvih. Zanimljivo je vjerovanje da tom prilikom, kada hodža upita mejita: “Jesi li musliman?” – mejit, u mezaru, cijelo tijelo podigne na mali prst desne ruke i spremno odgovori: “Ja sam musliman!” To čini da bi ga mrtvi primili k sebi. Očigledno je da duša, po vjerovanju, može da oživi tijelo kako bi ono bilo u stanju na taj način se podići.