U kladuškom narodu postoji zanimljiva predaja o velikom zakopanom blagu u naselju Rudnik, kojeg navodno već mnogo vijekova čuva besmrtna divovska zmija. A legenda o tome počinje ovako: u vrijeme Rimske okupacije Ilirikuma na području današnje Velike Kladuše živila je japodska familija - otac sa sedam sinova i kćerkom jedinicom. Život im je bio prožet svakodnevnim obavezama i radom sve dok jednog dana braća nisu iz čiste obijesti i dosade postavili pogaču na veliki kamen i takmičili se ko će je prvi pogoditi kopljem. Užasnutim tim svetogrđem stari otac ih je na sve načine pokušavao urazumiti da to ne čine, no, mladi i željni dokazivanja, sinovi nisu ga htjeli poslušati, sve do trenutka kada se nije desilo nešto što ih je uplašilo - iz pogače je potekla krv. Ugledavši taj nesvakidašnji znamen otac zavapi očajnim glasom, hvatajući se za glavu i upirući pogled ka nebesima:
-Prolili ste krv! Bogovi će vas prokleti i kazniti zbog vaše ludosti, ponavljao je izbezubljen od straha siroti čovjek.
Nedugo nakon tog događaja ucviljeni otac umire a sinovi, jedan za drugim, odlaze od kuće i gubi im se svaki trag. Jedina u pustoj kući ostaje sirota kćerka, ne mogavši snaći u sebi snage da napusti grobove svojih roditelja. U svoj tuzi i samoći i nju nevinu pogađa gnjev bogova koji je pretvaraju u divovsku zmiju. Uz takvo obličju određuju joj zadatak da im čuva zlato i drago kamenje u dubokoj rupi u zemlji, sve do onog dana dok se ne pojavi neko dovoljno jak i hrabar da stane pred nju i dozvoli joj da ga ona poljubi u čelo, između očiju.
Od tada prođe mnogo vremena, izmijeniše se čudni zemani ali sjećanje o kletvi ilirskih bogova i velikoj zmiji-djevojci, čuvarici neviđenog blaga, ostade sačuvano u legendi koju su stari Kladuščani prenosili sa koljena na koljeno mladima, upozoravajući ih da poštuju kruh koji ih hrani. Legenda je u dugim zimskim noćima kod mladića budila potajnu želju da se odvaže i hrabro stanu ispred velike zmije, da ih poljubi i tako postanu neizmjerno bogati te dobiju vjernu ljubu.
Svakog proljeća oko Mijene (Hidirleza) velika zmija-djevojka bi izlazila u zoru napolje iz dubine zemlje i tužnim glasom u proljetnjim noćima kroz tamu cvilila:
- Aj, kuku, pomagaj! Ima li iko od muškog roda, muslimanske ili vlaške vjere, da mi dođe, da mi dozvoli da ga poljubim među oči, pa da mu budem druga (žena) kod koljena ili sestra rođena. Sve ću mu zlato dati!
Za njenu žalopojku svi su u prvo vrijeme znali ali oni rjetki, koji bi se usudili krenuti ka njoj, nisu nikada imali dovoljno hrabrosti, pa je kroz vijekove djevojka-zmija imala sve manje nade da će se ikada osloboditi strašne kletve.
Na nagovor jedne stravarke na taj smioni čin odlučio se siromašni mladić prije stotinu godina. Strpljivo je čekao Mijenu i jedne noći, pred samu zoru, uputio se ka Rudniku, oprezno gazeći po malom putu kroz šumu. Putem je sam sebe tješio da ovako bijedan i tako nema šta izgubiti ako plan pođe po zlu. Odjednom začuo je u mrkloj tmini tužni ženski glas kako molećivo poziva hrabro muško srce da joj dođe u spas. Približio se opreznim koracima k tom mjestu odakle je dopirao glas i odjednom je nastala tišina, mladić je zastao preplašeno iščekujući šta će se zbiti. Iznenada u tami zasijaše dva oka a onda se pojavi glava te cijeli trup ogromne zmije, kakvu ljudsko oko nikada nije vidjelo. Sleđen od užasa mladić je posmatrao kako mu se divovska zmija približava gledajući ga u oči. U trenu kada je zmija bila nadomak njegove glave hrabrost ga potpune izdade, on je rukama odgurnu i počne bježati koliko su ga god noge mogle ponijeti. Zmija tužno pogleda za njim i reče:
-Dabogda i ti patio kao ja, dabogda ti umro kad već ne mogu ja!
Izustivši tu kletvu zmija nestade u tami, vraćajući se u svoju jazbinu. Ubrzo je mladić umro a da niko nije znao od čega. Od tog vremena niko više nije čuo tužni vapaj zmijske djevojke.
