Jednom tako živjela dva brata poznata u cijelom mjestu po stalnim svađama oko međe. Stariji brat, unatoč tome što je imao samo jednog sina, i dovoljno posjeda, gorio je od želje da ga što više proširi na štetu mlađega. I tu je bio korijen svih njihovih svađa i rasprava kojima se, kako je prolazilo vrijeme, nije nagovještavao kraj. Uzalud su ih stariji mještani nastojali urazumiti i upozoravati kako u svakoj međi živi po jedan šejtan i stalno izaziva ljude da budu pohlepni te da se zato ne kolju k'o bijesni psi.
- Od svađe nema ništa, samo mirnim dogovorom se sve riješava, ponavljali su im.
Na sve to ostajali su gluhi, posebno stariji, pohlepni brat, jer jednom kad belaj krene, kažu mudre glave, teško ga je zaustaviti. Pretvarajući se da želi mirno rješenje i da se već jednom okonča ta neugodna razmirica, stariji brat predloži mlađem, da sutra rano u zoru dozivaju među pa kojem se od njih dvojice odazove njegova je. Umoran od silnih prepucavanja i stalno jednog te istog ovaj pristade i ode kući da spava.
I dok je mlađi brat snivao snove, stariji je kovao lukav plan. Naime, u toku noći on naredi svom sinu jedincu da iskopa rupu u međi, dovoljno veliku da se sakrije u nju, pa kad u zoru njih dvojica budu dozivala među, neka se njemu, ocu, odazove.
U ranu zoru okupiše se braća u blizini sporne međe kako bi se uvjerili čija je. Prvi je počeo da zove mlađi brat:
- Međo, tako ti Allaha, ako si moja odazovi mi se?
Ponovi to jednom, dvaput, triput, nakon četvrtog puta odustane. Na njegove povike nije bilo odgovora, samo puka tišina.
- Sad je na meni red, reče radosno stariji brat, već likujući nad svojom pobjedom.
Čim ju je prvi put pozvao međa mu se odazva. Bez pogovora, oborivši glavu, mlađi brat uzdahnu i uputi se k svojoj kući tješeći sebe kako je presudila Božija volja protiv koje nema prigovora. Za njim se istog trena uputi i stariji kako bi se još malo naslađivao gledajući tužno bratovo lice.
Svjestan da je napokon ostvario svoj cilj stariji brat dođe kući i nazdravi sa rakijom, očekujući svaki tren sinov povratak. Ali, prođe od toga pola sata, sat, dva a od njega još ništa. Sada već ozbiljno zabrinut otac odluči da ga potraži. Dođe kod međe i ugleda praznu rupu u kojoj se prije malo vremena skrivao sin. To ga još više zbuni pa ga stade po imenu dozivati. No, svaki put, kada bi ga pozvao, čuo bi mali sitan glas kako mu odgovara sa drugog mjesta. Cio dan otac je proveo mahnito dozivajući sina i osluškujući sitni glas kako se odaziva ispod zemlje. Na kraju umoran i očajan pade na zemlju te je bolno poče udarati rukama, dok su mu suze nadirale niz lice i kidale srce. Tek tada shvati da ga je Bog kaznio na najgori mogući način što je htio prevariti brata i oteti mu među. I tako bi stvorena krtica, kao živi spomen i upozorenje svima da se ne smije otimati tuđe - jer oteto je i od Boga prokleto.
