Kod Bošnjaka, posebno u sjeverozapadnom dijelu BiH, običaj je da skoro svaka familija ima svoje mezare, koji su često smješteni uz neposrednu blizinu kuće. Postoje dokumentirani zapisi da je bio običaj zakopavanja mrtvih u šumu, bašču ili pod grmljem. Na starim mezarima često se moglo vidjeti, posebno oko Sarajeva, iznad mezara posađeno drvo, tako da je često samo mezarje ličilo na šumu. Ova praksa bila je poznata u cijeloj zemlji. Razlog tomu je bila želja da se mrtvom osiguraju sevapi, naime, ako bi se posadila trešnja njene plodove bi jele ptice takozvana ptičija sadaka, što je trebalo olakšati duši mrtvoga. No, iza toga se vjerovatno krije mnogo dublja tradicija, ona ilirska, posvećena kultu božanstava prirode i plodnosti, Tane i Vidasusa, te bi postupak sađenja drveta pored mrtvaca imalo ulogu dara za drevne bogove, baš kao što je, na primjer, bila praksa ostavljanje dara na izvoru bogu Bindu u svrhu traženja izlječenja.
Za ljude koji šire mržnju i svađu u narodu se kaže da su "džehenemski potpalj", njima se loži i potpaljuje vatra na kojoj gore duše slične njima. Upravo na temelju takvog vjerovanja nastalo je i razmišljanje da među najveće grijehe kojima čovjek sebe može svjesno osuditi na džehenemske vatru jeste ako rastavi dvoje koji se vole, naročito muža i ženu. Taj grijeh se u narodu karakterizira toliko velikim da ga ne može poništiti niti da taj čovjek o svom trošku i svojim rukama sagradi devet džamija. Opet mu, vjeruje se, Allah neće oprostiti grijehe.
Dirljiva narodna pjesma pripovijeda:
Šetala se hazreti Fatime,
po dženetu i po džehenemu,
dženetu je vrata otvorila,
milu majku nije ugledala,
džehenemu vrata otvorila,
majka joj na dnu džehenema.
-“Šta ćeš tuder, moja mila majko?”
-“Ne pitaj me šćeri moja mila,
veliki sam grijeh učinila,
kalemu sam kalem odlomila,
pa sam bistru vodu zamutila;
zavadila momka i djevojku,
za sve bi mi Allah oprostio,
samo neće momka i djevojke…”
Koliko se ljubav među Bošnjacima tradicionalno smatra najplemenitijom i Allahu najdražom pojavom, uz koju pojedinac može steći veliki sevap i sebi otvoriti vrata dženeta, tvrdi vjerovanje koje kaže da ona osoba koja upozna dvoje, pa se oni zaljube i ožene, zaslužio je toliki sevap kod Boga da je oslobođen obaveze da cio život klanja i ide u džamiju.
Za ljude koji šire mržnju i svađu u narodu se kaže da su "džehenemski potpalj", njima se loži i potpaljuje vatra na kojoj gore duše slične njima. Upravo na temelju takvog vjerovanja nastalo je i razmišljanje da među najveće grijehe kojima čovjek sebe može svjesno osuditi na džehenemske vatru jeste ako rastavi dvoje koji se vole, naročito muža i ženu. Taj grijeh se u narodu karakterizira toliko velikim da ga ne može poništiti niti da taj čovjek o svom trošku i svojim rukama sagradi devet džamija. Opet mu, vjeruje se, Allah neće oprostiti grijehe.
Dirljiva narodna pjesma pripovijeda:
Šetala se hazreti Fatime,
po dženetu i po džehenemu,
dženetu je vrata otvorila,
milu majku nije ugledala,
džehenemu vrata otvorila,
majka joj na dnu džehenema.
-“Šta ćeš tuder, moja mila majko?”
-“Ne pitaj me šćeri moja mila,
veliki sam grijeh učinila,
kalemu sam kalem odlomila,
pa sam bistru vodu zamutila;
zavadila momka i djevojku,
za sve bi mi Allah oprostio,
samo neće momka i djevojke…”
Koliko se ljubav među Bošnjacima tradicionalno smatra najplemenitijom i Allahu najdražom pojavom, uz koju pojedinac može steći veliki sevap i sebi otvoriti vrata dženeta, tvrdi vjerovanje koje kaže da ona osoba koja upozna dvoje, pa se oni zaljube i ožene, zaslužio je toliki sevap kod Boga da je oslobođen obaveze da cio život klanja i ide u džamiju.
