Dok se žaluje za mrtvim članom familije žene su izbjegavale nositi odjeću crvene boje već se isključilo u periodu tugovanja nosila bijela odjeća. Crna se nikako nije oblačila jer se to smatralo grijehom. Žene bi, isto tako, poskidale nakit sa sebe i ne bi ga nosile narednih 40 dana, a neke od njih nisu to radile niti godinu ili dvije. Za vrijeme žalosti niko od članova familije ne organizuje svadbu niti ide ako je pozvan, ne pjeva, ne veseli se.
Za Kurban bajram kolje se ovan pred dušu umrlog. Ako je rahmetlija oporukom odredio da mu se kurban zakolje tada se zaklani ovan mora sav podijeliti sirotinji, dok u drugim slučajevima samo krv ide pred njegovu dušu, a meso mogu pojesti ukućani. U Sarajevu je bio običaj da se lijeva strana kurbana podijeli sirotinji a desna strana ostaje familiji. U Jajcu uoči Bajrama dijelila se halva i somuni „za dušu umrloga“. U Bihaću su uoči oba Bajrama nosili halvu i pite pred džamiju pa ih tu dijelili djeci „za dušu umrloga“.
Za oprost grijeha mrtvacu bio je običaj da se dijeli „čagate“ (kefaret) odnosno u papiru zamotana suma novca sa kojom jedna osoba može sebi obezbjediti ručak. Čageta se dijelila i prvih sedam dana nakon dženaze, i to po sedam čageta za sedam najsiromašnijih kuća u mahali ili četrdeseti dan.
Karl Steiner, liječnik iz Ljubinja, u svom radu Bosanska narodna medicina, zapaža da Bošnjaci smrt ne smatraju nečim nikako groznim već da svakog petka, a često i u druge dane, rado se skupljaju na mezarjima na razgovor i odmaranje, što autor smatra dokazom velikog poštovanja prema predacima. Ono što je zanimljivo jeste da autor naglašava da pri tim sastancima nema nikakvog tužnog raspoloženja kod okupljenih ljudi već da se kod sviju osjeća opuštenost i raspoloženje a posebno kod mladih. Bošnjaci čak imaju i vrlo poseban običaj da na nišanima naprave mala udubljenja kako bi se skupljala kišnica za ptice ali i ostavljala hrana za njih.
Povezivanje ptica sa mrtvima odnosno mezarjima nije nimalo slučajno jer osim što je ptica u bosanskoj mitologiji personifikacija duše, njena simbolika je znatno dublja i vodi nas sve do ilirskog religioznih vjerovanja u kojima se spominju ptice koju su vukle kočiju boga Sunca po nebu, istog onog koji se svaki dan „rađa“ na istoku i „umire“ na zapadu. Očito je da su naši preci ptice smatrali dušama , svetim životinjama, što ima svoje uporište i u bogumilskom učenju kako je smrtni grijeh ubijati životinje a posebno ptice i uništavati njihova jaja.
Poštovanje prema mrtvima je od davnina sastavni dio bosanske duhovne tradicije. Prolazeći pored mezarja još i danas stariji ljudi imaju naviku zastati pa proučiti Fatihu za mrtve; prvo za božijeg poslanika Muhameda, onda umrlog te na kraju za sve mrtve.
Za Kurban bajram kolje se ovan pred dušu umrlog. Ako je rahmetlija oporukom odredio da mu se kurban zakolje tada se zaklani ovan mora sav podijeliti sirotinji, dok u drugim slučajevima samo krv ide pred njegovu dušu, a meso mogu pojesti ukućani. U Sarajevu je bio običaj da se lijeva strana kurbana podijeli sirotinji a desna strana ostaje familiji. U Jajcu uoči Bajrama dijelila se halva i somuni „za dušu umrloga“. U Bihaću su uoči oba Bajrama nosili halvu i pite pred džamiju pa ih tu dijelili djeci „za dušu umrloga“.
Za oprost grijeha mrtvacu bio je običaj da se dijeli „čagate“ (kefaret) odnosno u papiru zamotana suma novca sa kojom jedna osoba može sebi obezbjediti ručak. Čageta se dijelila i prvih sedam dana nakon dženaze, i to po sedam čageta za sedam najsiromašnijih kuća u mahali ili četrdeseti dan.
Karl Steiner, liječnik iz Ljubinja, u svom radu Bosanska narodna medicina, zapaža da Bošnjaci smrt ne smatraju nečim nikako groznim već da svakog petka, a često i u druge dane, rado se skupljaju na mezarjima na razgovor i odmaranje, što autor smatra dokazom velikog poštovanja prema predacima. Ono što je zanimljivo jeste da autor naglašava da pri tim sastancima nema nikakvog tužnog raspoloženja kod okupljenih ljudi već da se kod sviju osjeća opuštenost i raspoloženje a posebno kod mladih. Bošnjaci čak imaju i vrlo poseban običaj da na nišanima naprave mala udubljenja kako bi se skupljala kišnica za ptice ali i ostavljala hrana za njih.
Povezivanje ptica sa mrtvima odnosno mezarjima nije nimalo slučajno jer osim što je ptica u bosanskoj mitologiji personifikacija duše, njena simbolika je znatno dublja i vodi nas sve do ilirskog religioznih vjerovanja u kojima se spominju ptice koju su vukle kočiju boga Sunca po nebu, istog onog koji se svaki dan „rađa“ na istoku i „umire“ na zapadu. Očito je da su naši preci ptice smatrali dušama , svetim životinjama, što ima svoje uporište i u bogumilskom učenju kako je smrtni grijeh ubijati životinje a posebno ptice i uništavati njihova jaja.
Poštovanje prema mrtvima je od davnina sastavni dio bosanske duhovne tradicije. Prolazeći pored mezarja još i danas stariji ljudi imaju naviku zastati pa proučiti Fatihu za mrtve; prvo za božijeg poslanika Muhameda, onda umrlog te na kraju za sve mrtve.
