Osim toga tradicijska vjerovanja naših predaka imaju dosta snažan pečat na vijekovna duhovna razmišljanja pa ih nikako ne treba zanemarivati ukoliko se želi dobiti cjelokupni dojam. Najviše iz tog razloga što su ona još uvijek aktualna u narodnim promišljanjima.
Ostaci starih ilirsko-bogumilskih vjerovanja još uvijek su prisutni u tradiciji bosanskog naroda pa srećemo narodne predodžbe koja su u potpunoj opoziciji sa onim što propovijeda islamska tradicija. Prema kazivanju starije populacije duša ljudi koji su tokom života činili teške grijehove, zlostavljali i ubijali nedužne, neće nakon smrti završiti u džehenemu već će biti ponovo rođeni u tijelu neke životinje, najčešće domaće, poput konja, krave, svinje...kako bi u novom tijelu služili ljudima i ispravili svoja zla. Najgorom kaznom, vjeruju se, biti je rođen u tijelu svinje, pošto se ona smatra, zbog svoje prljavštinje i sklonosti jedenja mladih, demonskom životinjom. Zbog toga se ljudska duša teško ili nikad ne oslobodi tog prokletog obličja.
Ovo vjerovanje našeg naroda izrodilo je i neke humane navike ponašanja prema životinjama, posebno prema psima, što dokazuju i neki pisani podaci. U prošlosti Sarajlije su bile sklone hraniti pse lutalice zbog bojaznosti da u nekom od njih nije stacionirana čovječija duša. Velikim sevapom se i danas smatra nahraniti kuju koja se oštenila, o čemu je pisao i Antun Hangi u svom djelu o životu Bošnjaka. Da je vjerovanje u postojanje ljudske duše u životinjama, posebno domaćim, najbolje svjedoči tradicionalna izjava upozorenja koja se često može čuti: "hajvan ne zna halaliti!" Time se sugeriralo da se sa životinjama čovjek ophodi lijepo i sa brigom "jer nikad ne znaš u kojoj od njih može biti ljudska duša!"
Ostaci starih ilirsko-bogumilskih vjerovanja još uvijek su prisutni u tradiciji bosanskog naroda pa srećemo narodne predodžbe koja su u potpunoj opoziciji sa onim što propovijeda islamska tradicija. Prema kazivanju starije populacije duša ljudi koji su tokom života činili teške grijehove, zlostavljali i ubijali nedužne, neće nakon smrti završiti u džehenemu već će biti ponovo rođeni u tijelu neke životinje, najčešće domaće, poput konja, krave, svinje...kako bi u novom tijelu služili ljudima i ispravili svoja zla. Najgorom kaznom, vjeruju se, biti je rođen u tijelu svinje, pošto se ona smatra, zbog svoje prljavštinje i sklonosti jedenja mladih, demonskom životinjom. Zbog toga se ljudska duša teško ili nikad ne oslobodi tog prokletog obličja.
Ovo vjerovanje našeg naroda izrodilo je i neke humane navike ponašanja prema životinjama, posebno prema psima, što dokazuju i neki pisani podaci. U prošlosti Sarajlije su bile sklone hraniti pse lutalice zbog bojaznosti da u nekom od njih nije stacionirana čovječija duša. Velikim sevapom se i danas smatra nahraniti kuju koja se oštenila, o čemu je pisao i Antun Hangi u svom djelu o životu Bošnjaka. Da je vjerovanje u postojanje ljudske duše u životinjama, posebno domaćim, najbolje svjedoči tradicionalna izjava upozorenja koja se često može čuti: "hajvan ne zna halaliti!" Time se sugeriralo da se sa životinjama čovjek ophodi lijepo i sa brigom "jer nikad ne znaš u kojoj od njih može biti ljudska duša!"
