Bosna, Iliri i stećci – početak europske civilizacije

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do kraja XIX.stoljeća. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. Međutim, nakon što su ilirsko ime, grb s polumjesecom i trobojnica zabranjeni carskim dekretima, germansko-mađarskom političkom odlukom potomcima drevnih Ilira proglašeni su Albanci, a Južni Slaveni odjednom postaju „doseljenici sa Karpata“.

Prastari Ilir

Odavno nam je svima jasno kako Bosna i Hercegovina sa svojim praistorijskim stećcima predstavlja drevnu zemlju, sa isto tako drevnim narodom, koju kada je 1878.okupirala Austrougarska monarhija iznenadila je cijelu  Europu jednim potpuno novim i neistraženim svijetom. Po prvi puta cijela Europa je doznala da na području BiH postoji jedinstven kulturni, antropološki i nacionalni prostor koji posjeduje najimpozantniju i najstariju megalitsku kulturu u cijeloj Europi. To se naravno nije dopalo osvajačima, zapravo im je predstavljalo veliki problem: veličina i drevnost naše kulture čini Zapadnu Europu inferiornom, a njihovu civilizacijsku misiju apsurdnom. Zbog toga započinje plan sistematskog iskrivljavanja povijesnih činjenica, što je bio i relativno lak zadatak uzimajući u obzir prilično loše vojno, ekonomsko, demografsko ali i obrazovno stanje tadašnjeg naroda BiH, koji je nakon odlaska jednih kolonizatora (Osmanlija) dobio nove.

Najveća povijesna laž koja je i donijela najviše stradanja cijelom Balkanu jeste ona o velikom doseljavanju Slavena na ovo područje, kako bi se tim mitom počelo sa sustavnim uništavanjem ilirskog naroda i njegove antičke kulture. Slaveni su i tako u očima Zapada oduvijek bili priprosti, primitivni narodi, a i sam im naziv dolazi od pojma „sluga, rob“, koji iza sebe realno gledano doista i nema nikakvih povijesnih građevina niti kulturnih dostignuća, te je oduvijek „civiliziranoj“ i kolonizatorski nastrojenoj Europi bio simbol barbarizma i primitivizma, o čemu možemo i svjedočiti i u današnje vrijeme. Naime, kada bi se radila neka anketa po Italiji, Njemačkoj, Francuskoj ili Britaniji na temu Slavena mogli bi se čuti prilično neugodni komentari i osude, što je rezultat tradicijskog vjerovanja ali i rangiranja europskih naroda na civilizacijske - zapadne i primitivne - istočne narode.

Sve do početka Austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine teorija o velikom doseljavanju nije se ozbiljno razmatrala dok se nije dogodila propast ilirskog pokreta, a o tome nam najbolje govori povjesničar Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Po njegovom mišljenju, prvo, doseljeni narod bijaše istog roda kao i Iliri, te, drugo, doseljenici nipošto nisu mogli brojčano preplaviti ilirske starosjedioce koji su nastanjivali čitav jugoslovenski prostor, pa i veći. Da se u VI.i VII. stoljeću nije radilo o seobi stotina hiljada već o svega nekoliko desetaka hiljada ljudi također je ustvrdio srpski povjesničar novije generacije dr. Tibor Živković (1966. – 2013.) koji je procjenio da u potonjem razdoblju udio doseljenog stanovništva među starosjediocima nije prešao 3 posto.

Hrvatski povjesničar dr.Neven Budak na sličan način zaključuje  da je starija historiografija pogrešno vjerovala da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini, uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima. Prema njegovim riječima, suvremena istraživanja na raznim područjima dokazala su da su starosjedioci preživjeli u mnogo većem broju no što se ranije pretpostavljalo. I bosanski povjesničar Đuro Besler zastupa slično stanovište, ustvrdivši da je u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva. I Vladimir Dvorniković u svom magnum opusu „Karakterologija Jugoslovena“ u čovjeku na dinarskom kršu prepoznaje „prastarog Ilira“.


Stećci – ilirski nadgrobni spomenici

Nakon izmišljanja laži da su Iliri zapravo Slaveni počinje druga laž koja nastanak stećaka, drevnih nadgrobnih spomenika ilirske kulture, smješta u srednji vijek, pošto zapadna Europa ne može tolerisati činjenicu da na prostoru BiH postoje dokazi o postojanju vjerovatno najstarije kulture na europskom tlu. Implikacija otkrića stećaka u XIX.vijeku jest da europski korijen i kontinuitet postojanja pripada našoj kulturi, što je uostalom posve logično: ko god je otvorio atlas antike zna da u njemu nigdje ne piše da se europska kultura začela u Berlinu, Londonu, Beču ili Parizu. Da bi se spriječile dalje političke i geopolitičke implikacije tih spoznaja istinu je valjalo zatrpati pod naslagama iskrivljenog narativa.



Međutim, unatoč svim podvalama i lažiranju povijesti postepeno dolazi do prosvjetljenje u naučnim krugovima i sve opsežnija istraživanja raznih arheologa i stručnjaka potvrđuju kako porijeklo stećaka seže u antiku, pa i samu prapovijest. Mišljenje o prapovijesnom porijeklu stećaka dijelio je i austrijski geolog i istraživač Heinrich Sterneck koji je kao austrougarski oficir-geolog istraživao rudna bogastva Bosne i Hercegovine i na terenu nailazio na brojne nekropole. Smatrao je da stećci sasvim sigurno pripadaju predrimskom vremenu, s obzirom na to da ih često nalazimo na ilirskim gomilama  ili u njihovoj neposrednoj blizini te da su stari koliko i ilirski grobni humci. Drugi istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Interesantna je i konstatacija njemačkog arheologa Georga Wilda koji tvrdi da stećci u Bosni predstavljaju staro europsko kulturno dobro, te da neki simboli poput ljiljana (koji su simboli na bosanskom grbu)  potječu iz antike i to često kao nadgrobni spomenik smrti, kao i da su razni oblici križa pretkršćanski i poznati u antičkoj kulturi, a kršćanstvo ih je naknadno posvojilo, pridavši im kršćansko tumačenje.

Ipak, najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku same su dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se iko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrebi u bilo kojoj drugoj gradnji. Kemal Čolak iz Sarajeva izračunao je da bi za izgradnju takvog megalita kakav se nalazi u Pavlovcu kod Sarajeva bilo potrebno odvaliti kvadar od najmanje 40 tona. Nameće se pitanje gdje se nalazi takav kamenolom i kojim je to alatom izrađeno. Posebno je zanimljivo da se, prema svjedočenju mještana, stećak nalazi na bivšem poligonu JNA te da je vojska izmjestila sve stećke s te nekropole osim ovog zato što nisu imali dizalicu kojom bi ga uklonili. Čime ga je onda donio srednjovjekovni čovjek? K tome, u mračnom srednjem vijeku, u vremenima ratova, bratoubilaštva te križarskih progona krstjana arijanaca, u vremenima gladi, neimaštine i preživljavanja nije bilo vremena za podizanje sto hiljada stećaka, a još manje za njihove dugotrajne i mukotrpne transporte i velika ukrašavanja. Da je to rađeno u srednjem vijeku, jedna tako moćna i tehnički napredna civilizacija lako bi se odbranila od napadača i osvojila cijelu Europu.

Postoji mnogo argumenata koji svjedoče da stećci ne mogu biti srednjovjekovni spomenici, premda su u srednjem vijeku korišteni, djelomično ispisivani i ukrašavani. Ovo su neki od njih:

1.Službena nauka sve do kraja 19.vijeka stećke smatra prapovijesnim spomenicima.

2.Evidentno je da su simboli na stećcima povezani s drevnim civilizacijama, napose egipatskom i partskom.

3.Nisu poznate narodne predaje koje govore o izradi stećaka u srednjem vijeku. Brojne su, međutim, one koje ih smještaju daleko u prapovijest.

4. Ne postoji nijedan zapis o izradi stećaka kod starih Dubrovčana, a poznato je da su dubrovački agenti bilježili sve što je bilo i od najmanjeg interesa. Takvi zapisi nisu poznati ni u drugim arhivima Dalmacije i Italije.

5.U gomilama pod stećcima bilježimo kontinuitet ukapanja najmanje od XX.stoljeća prije nove ere pa sve do XX.stoljeća nove ere.

6.Srednjovjekovni grobovi na nekropolama stećaka nalaze se pored stećaka ili pod kamenim preklopnicama, odnosno stećcima manjih dimenzija, što dokazuje kontinuitet pokapanja od prapovijesti, ali ne i njihovo srednjovjekovno porijeklo.

7. Od oko 100.000 stećaka, a nekad ih je bilo još i više, svega njih oko 6000 je ukrašeno, a manji dio sadrži raznovrsne vrste križeva koji su prekršćanski i poznati u antici. Ako pak ustrajemo da su to kršćanski simboli, radi se o manje od jedan posto od ukupnog broja. Misao da bi kršćani u ornamentici mahom izbjegavali križ je apsurdna.

8.U srednjem vijeku kada su na prostorima Dalmacije, Bosne i Srbije vođeni česti ratovi, a najviše križarski progoni arijanskih krstjana, nisu postojali društveno-ekonomski uvjeti za podizanje megalitskih nekropola.

9. Prikazi antičkih stupova hrama na brojnim megalitskim stećcima dodatno potvrđuje prapovijesno porijeklo stećaka.

10. Slojevi humusa na stećcima koji su danas pod zemljom otprilike su između 30 i 80 cm debljine, dok su na rimskim spomenicima između 15 i 30 cm, što prije ukazuje na brončano doba negoli na srednji vijek.

11.Da je pokapanje pod stećcima i pod gomilom običaj iz brončanog doba kazuju nam stihovi iz Ilijade i Odiseje u kojima se spominju ukopi paljevinskih ostataka tijela pod gomilu na koju je postavljen stećak.

12. Stećci se spominju i u Starom zavjetu, što također ukazuje na brončano i željezno doba.