Prema tradicionalnom vjerovanju duša i tijelo u toku ljudskog života čine cjelinu. Ako duša zauvijek napusti tijelo – nastaje smrt. Tijelo će se sa vremenom raspasti i nestati, a za dušu se vjeruje da je vječna i besmrtna. Duša ne može nestati, ali tokom vremena mjenja svoje stanište i odlazi u neki nepoznati svijet koji se naziva Ahiret ili drugi svijet.
Duša ne napušta sama tijelo već uvijek intervencijom meleka Azraila koji se u bosanskoj mitologiji zamišlja kao mršav muškarac, sa dugačkim rukama i krilima. Umjesto noktiju ima kandže, kao ptica, kojima čupa ili vadi dušu.
Opće je vjerovanje da duša postepeno izlazi iz tijela, jer je omotana oko svakog zgloba 99 puta, na nos i usta. Samo kod obješenog čovjeka duša ne može da iziđe na ovaj način, već kroz rektum pa se zbog toga uprlja ili onečisti te tako mejitu oteža odlazak na drugi svijet.
Duša napušta tijelo od nogu prema glavi. To vjerovanje ima i racionalno tumačenje jer umirućem najprije pomodre tabani i šake. Na svom putu iz tijela dušu može da uznemiri i zbuni ako je u kući galama i plač pa zato je oduvijek glavno pravilo da oko umirućeg vlada tišina i mir. U protivnom umirući će dugo i bolno umirati. Vjeruje se da isto tako griješni ljudi teško umiru i pred smrt se mnogo muče. Kako bi se ti posljednji trenuci olakšali čovjek se sa kreveta spusti na pod ili na zemlju, na prostrti ćilim, a pri tom neka zdrava osoba treba da ga izuje, da ne bi umro u čarapama, jer bi, u tom slučaju, izgubio vjeru. Ženi se obavezno skine prstenje sa ruku kako bi se olakšao duši izlazak.
Azrail kada iščupa dušu iz insana nosi je na sedmi kat nebeski i predaje je Allahu, gdje ona ostaje do kijametskog dana. Po drugom vjerovanju, melek Azrail vadi dušu iz tijela i time je njegova uloga završena. Odvojena od tijela, duša ostaje tu, u blizini, izvjesno vrijeme. Ona može da prati dešavanja sa njenim tijelom, ali bez ikakvih emocija pošto je izlaskom iz tijela postala oslobođena bilo kakvog osjećaja, u kući, na putu do mezarja a i u samom mezaru.
Opće je vjerovanje da duša postepeno izlazi iz tijela, jer je omotana oko svakog zgloba 99 puta, na nos i usta. Samo kod obješenog čovjeka duša ne može da iziđe na ovaj način, već kroz rektum pa se zbog toga uprlja ili onečisti te tako mejitu oteža odlazak na drugi svijet.
Duša napušta tijelo od nogu prema glavi. To vjerovanje ima i racionalno tumačenje jer umirućem najprije pomodre tabani i šake. Na svom putu iz tijela dušu može da uznemiri i zbuni ako je u kući galama i plač pa zato je oduvijek glavno pravilo da oko umirućeg vlada tišina i mir. U protivnom umirući će dugo i bolno umirati. Vjeruje se da isto tako griješni ljudi teško umiru i pred smrt se mnogo muče. Kako bi se ti posljednji trenuci olakšali čovjek se sa kreveta spusti na pod ili na zemlju, na prostrti ćilim, a pri tom neka zdrava osoba treba da ga izuje, da ne bi umro u čarapama, jer bi, u tom slučaju, izgubio vjeru. Ženi se obavezno skine prstenje sa ruku kako bi se olakšao duši izlazak.
Azrail kada iščupa dušu iz insana nosi je na sedmi kat nebeski i predaje je Allahu, gdje ona ostaje do kijametskog dana. Po drugom vjerovanju, melek Azrail vadi dušu iz tijela i time je njegova uloga završena. Odvojena od tijela, duša ostaje tu, u blizini, izvjesno vrijeme. Ona može da prati dešavanja sa njenim tijelom, ali bez ikakvih emocija pošto je izlaskom iz tijela postala oslobođena bilo kakvog osjećaja, u kući, na putu do mezarja a i u samom mezaru.
