Kad džin uđe u čovjeka

Piše: Raif Esmerović

Fenomen opsjednuća kao i samog egzorcizma odavno je poznat u svim religijama i kulturama svijeta, bilo da se radi o onim najvećim poput islama, kršćanstva, hinduizma i budizma, ili pak o šamanizmu, paganizmu, afričkim vudu kultovima, judaizmu i slično. Bitno je naglasiti kako ne postoji jedinstven stav o ovome fenomenu pošto se on u nekim dijelovima svijeta ne rangira negativnim događajem. Opsjednuće se, na primjer, u šamanizmu smatra poželjnim stanjem te se ciljano izaziva kroz ekstatični ples ili trans, kako bi pozvani duhovi ušli u tijelo bolesne osobe i nakon kraćeg vremena oslobodili je negativne energije.

Hollywood je na svoj karakteristično senzacionalan način popularizirao pojam opsjednuća i istjerivanja duhova kroz mnoge horore, no, oni ni u kojem slučaju ne prikazuju stvarne scene i, poput današnjih sapunica, vrve od svakojakog pretjerivanja i nerealnosti. Čak i moderna literatura posvećena toj tematici obiluje razno-raznim nebulozama i zastrašivanju čitalaca, što je krajnje pogrešan i površan pristup, pošto fenomen opsjednuća traži prije svega ozbiljan pristup i demistifikaciju.

U islamskoj tradiciji o opsjednutosti džinima vrlo mnogo se zna, vjerovatno zato što se ova religija formirala na području nekadašnjih drevnih civilizacija kao što su Egipat, Perzija i Mezapotamija odnosno već je postojalo mnoštvo starih vjerovanja i prakse koja su se postepeno asimilirala u novi religijski pravac, naročito u radu šejhova i derviša te drugih osoba koje su se bavile spiritualnim znanostima.

Džini su bez imalo sumnje oduvijek budili maštu i radoznalost pa ne iznenađuje želja tih pojedinaca da ostvare komunikaciju sa ovim eteričnim kreacijama, prvenstveno zbog njihovih nadnaravnih sposobnosti, koje svakako nisu isključivo fokusirane na čaranje. Ibni Tejhije (1263-1328) navodi kako su pojedini šejhovi imali dugogodišnje susrete sa džinima. Jedan od njih povjerio mu je da su mu džini otkrivali berrakan, na bosanskom jeziku značenje ove riječi je "nešto blistavo, sjajno", kao da je od vode i stakla, na čemu su mu prikazivali ono o čemu su htjeli da ga obavijeste. Prema navedenom nije teško pretpostaviti kako dati opis prilično dobro odgovara izgledu monitora ili ekrana, što upečatljivo demonstrira ideju da su nas već tada, u trinaestom vijeku, ova duhovna bića pretekla u naučno-tehnološkom smislu.


Znaci opsjednuća

Vodeći autoriteti sa područja egzorcizma mišljenja su da je veoma mali procenat ljudi koji se nisu nikada kroz svoj život susreli na ovaj ili onaj način sa demonima odnosno džinima. Posebno danas kada je stres glavni uzročnik slabljenja aure i imuniteta, čime se doslovno stvaraju sami od sebe povoljni uvjeti za brzo i lako opsjednuće. U osobu koja je dobrog fizičkog zdravlja, moralna i čestita, džini imaju vrlo malu šansu da uđu, no, kako su takvi ljudi u današnjem vremenu prava rjetkost sve više je opsjednutih.

Ulazak džina u čovjeka može biti stimulisan različitim akcijama od kršenja nekog tradicionalnog tabua, lošim ponašanjem džina Karina - ljudskog dvojnika, usljed zaljubljivanja demonskog pripadnika u čovjeka, u trenucima jakog šoka, saobraćajne nesreće, tuge ili euforije, stalnog bludničenja, alkoholiziranosti, upotrebe droge i tako dalje. No, zasigurno najčešće džini napadaju ljude zbog toga što ih na to natjera neki sihirbaz. Poznato je kako se džini u službi čarobnjaka nazivaju hadimus-sihri ili sluge magije te su oni pokretački motor svake čarolije. Bez njihovog uticaja niti jedna magija ne može djelovati i imati svoj učinak. Stoga je pravilo da džin mora na kraće ili duže vrijeme zaposjednuti ljudsko tijelo da bi kroz tu agresiju direktno uticao na promjenu čovjekove svijesti, odnosno programirao je da se ponaša upravo onako kako to zahtjeva magičar.

Ona osoba koju zaposjedne džin doživljava teške snove, često sanja zmije, mačke, čudovišta, groblja, mrtvace, bježi u snu ili ima osjećaj da propada, isto tako, ona u snu škrguće zubima ili se smije, plače. Pored duševnih trauma manifestiraju se i fizičke u konstantnoj glavobolji, bolovima, paralizi tijela te raznim fantomskim oboljenjima koja su za zvaničnu medicinu neizlječiva. Ovisno od toga iz koje skupine džina je napadač ušao u ljudsko tijelo prezentiraće se specifičan zdravstveni problem. Na primjer, ako u čovjeka uđe džin ifrit onaj dio tijela koji on zaposjedne obavezno će postati oduzet. 

Džini su u svojoj misiji da zagospodare ljudskim tijelom veoma adaptabilni i mogu se smanjiti na najmanju moguću veličinu, kako bi kroz pore na koži ušli u krv. A da je upravo tako otkrio je egipatski autor Mensur Abdul-Kerim Muhamed koji je sredinom devedesetih godina prošlog vijeka u Kairu izdao knjigu pod naslovom "Nadnaravnosti liječenja hidžamom" gdje opisuje medicinske eksperimente i analize objavljene od strane magistra medicinskih nauka, doktora Muhameda El-Husejnia. On je sa svojom grupom suradnika uzimao uzorke krvi od osoba koje su bile omađijane ili opsjednute prije i poslije obreda istjerivanja džina od strane profesionalnog egzorcista. Na taj način došao je do krajnje fascinantnih spoznaja koje su otvorile širom vrata znanstvenom objašnjenju fenomena opsjednuća. Naime, krv iste osobe uzeta za vrijeme trajanja rukje, i sa istog mjesta uboda, te prije početka obreda imala je različitu krvnu grupu?! Crvena krvna zrnca te krvi ne samo da nisu odumirala nakon 12 sati nego su se umnožavala. 


Kazna za džine

Egzorcizam ili rukja fascinantan je obred ponavljanja molitvi i božijih imena u prisutnosti opsjednutog u cilju da bi se duhovni napasnik prisilio da napusti ljudsko tijelo. Tretman se nikada ne izvodi u blizini drugih bolesnika već se svaka opsjednuta osoba mora tretira individualno. Rukja se govori pored uha opsjednutog, smireno i jasnim glasom, pri tome budno pazeći na njegovo ponašanje. Nakon što pacijent pokaže bilo kakvu reakciju poput dubokog disanja ili grčeva po tijelu, nekontrolisanog pomjeranja nekog ekstremiteta i sličnoga egzorcista ga pita za ime. Ako odgovori pravilno tojest kaže svoje ime molitva se nastavlja, no, ukoliko izgovori neko drugo ime signal je da umjesto bolesnika govori džin te ispitivanje može započeti.



Vrlo često džin napadač odbija komunikaciju i izlazak iz tijela pa tu nije dovoljno ponavljanje molitvi nego i kađenje. Svaki obučeni egzorcista prije tretmana obezbjedi nekoliko komada tkanine na kojoj su ispisani određeni ajeti ili cijele sure koje se zapale ispod nosa bolesnika kako bi on udisao dim i na taj način doslovno oslabio i izmučio džina u sebi te ga natjerao na poslušnost.

Egzorcista tjera duhovnog napasnika  da se zakune u tri božija poslanika Mojsija, Isusa i Muhameda da će bespovratno izići iz tijela bolesnika. Da bi dodatno utvrdio zakletvu on inzistira da se također zakune u sedam džinskih vladara, što je posebno djelotvorno kod džina nevjernika jer ih to obavezuje na poslušnost. Naime, džinima nevjernicima, za razliku od onih koji su vjernici, imena trojice božijih glasnika ne znače skoro ništa ali nazivi njihovih vladara ulijevaju strah i poštovanje te ih prisiljavaju na disciplinu.

Ukoliko istjerivač nasluti da se u tijelu opsjednutog nalazi ženski džin onda on od nje zahtjeva da pređe na islam, tako što iznad bolesnika po tri puta prouči sure Rahman i Džin. Zatim ozbiljnim glasom zaprijeti:" Ili ćeš umrijeti od mojih ruku ili da te ubije kralj koji vlada nad tobom ili da izgovoriš šehadet pa postaneš muslimanka i odeš u Mekku?".

Protiv neposlušnih džina koji nikako ne žele napustiti ljudsko tijelo, unatoč dugotrajnoj molitvi i ovakvim prijetnjama, poduzimaju se krajnje ekstremni potezi koji rezultiraju likvidacijom duhovnog napasnika. Egzorcista napravi od papira lutkicu u obliku čovjeka po kojoj probuši mnogobrojne rupice psujući i kleteći džina a potom se papirnata lutka zapali i pusti da izgori u potpunosti. Naravno, ovo je zadnja opcija kojoj istjerivač treba da pribjegne pa se ona izvodi isključivo u kritičnim situacijama. Zbog opasnosti kojima se egzorcista izlaže tokom rituala protjerivanja potrebna je pored duševna i fizička snaga, što je rezultiralo pravilom da rukju mogu samo izvoditi muškarci a nikako i žene.


Olovom protiv džinskog napadača


U bosansko-hercegovačkoj tradiciji od davnina se vjerovalo da su džini, zbog svog eteričnog izgleda, iznimno senzibilni na mirise, posebno stoga što se vrlo rado hrane dimom raznih smola i tamjana. Doslovno, njima je tamjan poslastica kao što je ljudima, recimo, med. Neki drugi mirisi koje ispuštaju određene vrste drveća poput gloga, tisovine, divljeg nara ili divlje ruže u njima izazivaju strah i odbojnost pa im upravo zbog toga bosanski narod od davnina pridaje hamajlijska svojstva. Osim navedenog zli duhovi se plaše i pojedinih biljaka kao što su sedefil, oman, pelin, fasligan te još neke druge. 

U liječenju opsjednuća, posebno kada se ono dogodi usred nagaže, bosanske stravarke od davnina upražnjavaju ritual učenja nad vodom i salijevanje olova, što odvojeno ili zajedno ima krajnje destruktivan uticaj na duhovne napasnike. Kako su džini bića stvorena od vatre "naučena" voda ima za cilj da je doslovno "ugasi" u tijelu bolesnika i natjera ih na bijeg. Ništa manje pogubno nije niti izlijevanje rastaljenog olova. Naime, kako to objašnjavaju stravarke, kada se rastopljeno olovo pri dodiru sa površinom vode razleti u brojne komadiće po dnu posude džin napadač je "sav rasut" odnosno zaplašen i natjeran na udaljavanje, zbog straha od smrti. Kako olovo u metku može ubiti čovjeka tako može dokusuriti i džina, složne su u toj konstataciji sve stravarke. O tome piše i Ahmed Bosnić u svojoj knjizi "Zapisi i hamajlije" bilježeći odgovore hafiza Esada Čančara. -"Ukoliko se olovo razleti na bezbroj komadića, to znači da je džin rasturen. On više nema kičme, ne može se više nikada sastaviti, on je za sva vremena - razvaljen. Uništen! Likvidiran! Zbog toga osobe koje se bave salijevanjem strave moraju biti veoma čiste i krajnje moralne osobe, kako bi se tim poslom bavile i - ostale zdrave. Najčešće se događa da, na kraju, i one budu opsjednute duhovnim negativcima. Ali, to je rizik koji sa sobom nosi taj posao".

Čudesna bosanska magija

Piše: Raif Esmerović

Osobe koje se bave pravljenjem čarki ili vradžbina u našem se narodu nazivaju čaralice, sihirbaze, džin-hodže, babe čaruše i tako dalje. Narod kazuje kako među njima ima manje ili više uspješnih, mada se također vjeruje da postoje i posebno obdareni pojedinci u čijim rukama svaka napravljena čarka uspije. Oni su uglavnom muškarci i žene sa blažim ili naglašenijim fizičkim deformitetima, a kada su u pitanju džin-hodže onda se tvrdi da su najmoćniji među njima oni čije je ime Hasan. 

Rekviziti kojima se svi navedeni služe u ispredanju svojih manđija širokog su spektra, no, u najvećem broju slučajeva riječ je o predmetima uzetim iz kuće, od osobe na koju se prave sihiri ili pak iz prirode. Kako to otkrivaju pojedine stravarke čarke se uvijek izvode u tri određena noćna doba; između akšama i jacije, kada se džini rasprše po svijetu i dođe do smjene dnevni i noćnih sihira, pred ponoć i od jedan do dva sata ujutro, prije nego li nastupi zora i oglase se prvi pijetlovi.

Po nepisanom pravilu mađijarki većina sihira koji se rade moraju se redovito ponavljati, inače će u protivnom izgubiti svoju moć i prestati sa djelovanjem. Općenito se misli kako postoje takozvane "kratke magije" koje prestanu djelovati nakon 30 ili 40 dana, dva ili šest mjeseci te one "vječne" ili "smrtničke". Kako im i sam naziv govori u pitanju su sihiri koji imaju misiju da čovjeka prate do smrti ili da mu je prijevremeno uzrokuju. Posebno opakim se navode misteriozne čarke koje se zakopaju pod drvo jabuke ili kruške u dvorištu onoga kome su namjenjene i čiji je rok trajanja neodređen tojest obnove se same od sebe svaki put kada padne kiša. 

U tradicionalnom životu naroda Bosne i Hercegovine sihiri su se najviše podmetali pod kućni prag ili zašivali u odjeću, metali u jastuke ili poturali u hranu i piće. O njima spomena nalazimo i u narodnoj poeziji gdje se u pojedinim pjesmama opisuju scene pravljenja ili otkrivanja sihira, pa čak i način na koji se skidaju sa čovjeka:

Kad se Ajka vidje na nevolji, 
stade njemu pravo kazivati, 
u dušeku, u zlatnom jorganu, 
i u onom brusali - jastuku. 
Ja sam njima sihire zašila, 
kad Mehmed-beg sve sihire nađe, 
baci ih u hladnu vodicu.


Dozvoljena magija

Praviti sihire oduvijek se smatralo lošim i pokuđenim djelom, koji čovjeka odvraća od istinskog imana, mada i tu postoje neke iznimke. Naime, po narodnoj tvrdnji ako se čarke rade da se spasi brak i očuva familija na okupu onda se na njih čak podsticalo, od strane ukućana ili roditelja, te se taj čin nije smatrao haramom. Ili se bar nije javno kritikovao. 

Korijen takve prakse, bez imalo sumnje, nalazi se u folklornom vjerovanju da se najgriješnijim sihirima smatraju oni kojima se razdvaja muž od žene, što potvrđuje vjerovanje iz Cazinske krajine, koje kaže da onaj ko rastavi ženu i muža učinio je neoprostiv grijeh, koji se ne može sa njegove duše oprati ni kada bi devet džamija o svom trošku napravio. Toliko je to, po narodnom sudu, kod dragog Allaha težak i neoprostiv grijeh. 

Pod ruku tome, prigodno je navesti kao zanimljiv osvrt da se u
bosanskom narodu ljubav oduvijek posebno cijenila i poštovala, što je evidentno kroz vjerovanje da je ona osoba koja upozna dvoje ljudi, koji se zaljube i stupe u brak, stekla kod dragog Allaha toliko veliki sevap odnosno dobro djelo da nije dužna cio život klanjati niti postiti. 

Poznate su istinita kazivanja o pojedinim hodžama koji su spašavali problematične brakove i vraćali odbjegle supružnike njihovom domu. U jednoj od njih spominje se izvjesni hodža Rošić iz Velike Kladuše kojemu je jedne prilike došao po pomoć mještanin džemata u kojem je ovaj bio u službi. Odmah sa vrata potužio se hodži da se prije pola sata posvadio sa ženom, udario je i opsovao, na što je ona u bijesu istrčala iz kuće i pobjegla ka svojim roditeljima, ostavljajući ga sa malenom djecom. Hodža ga je prvo izgrdio zašto tuče ženu i stvara probleme u familiji a onda sjeo na krevet i otvorio svoju malu tajanstvenu knjigu napisanu na arapskom. - "Sad će se ona vratiti kući a ti magarcu jedan", povišenim tonom mu se obratio hodža, "još jednom ovo napravi i vidjet ćeš šta će od tebe biti! A sad mi izlazi iz kuće!".

Drugi dio ovog događaja ispričala mi je osobno odbjegla žena, prisjećajući se tog neobičnog dešavanja od prije tri decenije. Po njenim riječima, kako se pješke uputila kući svojih roditelja trebalo joj je dobrih sat vremena da stigne do njih. Iako ju je srce boljelo što je ostavila malu djecu nije nipošto htjela ovaj put popustiti agresivnom mužu, te je odlučila napokon o svemu progovoriti svojim roditeljima. U njoj se mješala tuga i bijes, no, odluka da se nešto mora promjeniti bila je jača od svega. Negdje na pola puta, taman u vrijeme kada je hodža Rošić istjerao iz kuće agresivnog muža i započeo sa svojim učenjem u samo njemu poznatom ritualu, desilo se nešto krajnje neočekivano. Odbjegla žena opisala je to ovako: - "U jednom trenu kao da me je nešto nevidljivo zgrabilo i okrenulo nazad, nisam se tome mogla otrgnuti. U glavi mi je bila samo jedna misao - moram odmah nazad kući mužu i djeci. Sve što se netom dogodilo nije više bilo ni najmanje važno. Toliko me je jako tjeralo da sam luđački počela trčati izgubivši čak i obuću sa nogu. Ni danas sama ne znam ni kada niti kako?! Uhvatila me panika i žurba da mi se učinilo predugim ići putem nazad pa sam potrčala poprijeko, preko nekih brda i trnja. Pred kuću sam dotrčala sva znojna i zadihana, izgrebanih i krvavih stopala. I upravu tu, u dvorištu, sva moja agonija je prestala, isto onako naglo kako se pojavila".


Bijeli miš magije

Po narodnoj tvrdnji postoje i neki misteriozni sihiri kojima se ne zna objasniti pravo porijeklo. Naime, vjeruje se da nikako u dvorištu nije dobro imati bijelog horoza sa račvastom krijestom. Od toga nema većeg sihira, reći će starije Bošnjakinje, jer, vele one, ako bi ovaj pijetao u krijesti (huberu), pronio samo jednu kišnu kap oko kuće ona se nikada ne bi mogla osloboditi od mađije. Idući dalje, potrebno je konstatirati da je upravo kuća od davnina bila glavna meta mnogih čaranja kako bi u njoj zavladala nesloga, bolest i siromaštvo. 

Najpoznatije čarke da se nekoj familiji napakosti jesu one kada se preko krova kuće prebace tri šake zemlje sa tri mezara. Protiv ovih učina, upozorava se u narodu, jedini spas je da gazda kuće u prvoj sedmici juna, koja se naziva "bijela nedjelja", zbog toga što u njoj tradicionalno počinje berba bijelih pečuraka i sijanje bijele repe, iskopa iz svoje međe što veći bijeli kamen i zakopa ga pod kućni prag.

No, unatoč svemu, ne smije se smetnuti sa uma niti činjenica kako svako čaranje ne završi sa uspjehom tojest nije ni magija svemoguća. 

Stravarka Fatima Dizdarević, koja je poticala iz familije poznate po hodžama, bila je prilično dobro upućena u zanimljive aspekte liječenja osoba koje boluju od crne magije te kao takva idealan sugovornik. Jedne prilike mi je otkrila kako sihir koji ne uspije pogoditi svoj cilj, bude odbijen djelovanjem hamajlije ili čistoćom ljudske duše, pretvori se u bijelog miša. Taj mi je podatak bio jako zanimljiv jer me podsjetio na poznatu činjenicu kako psihički bolesnici tojest opsjednuti pojedinci u svojim halucinacijama upravo često vide ni manje ni više nego - bijele miševe.

Po svemu sudeći, bijela boja ima istaknuto mjesto u bosanskoj magiji, bilo da se radi o pravljenju ili skidanju vradžbina. Primjer te prakse evidentan je i u sljedećem slučaju. Staro je pravilo da se mnoge čarke, naročito one ljubavne, stavljaju u kahvu kako bi ih žrtva popila. Pojedeni ili popijeni sihiri oduvijek se smatraju daleko opasnijim od bilo kojih drugih pošto direktno ulaze u čovjeka i šire mu se po tijelu. No, da bi se osujetila i u potpunosti neutralisala njihova moć svaki put,  kada posumnjate da bi mogli postati metom navedenih čarki, nalijte u svoj fildžan kahve malo mlijeka i po reakciji te osobe koja vam ju je servirala odmah ćete prepoznati o čemu se radi. Ona jednostavno neće moći sakriti iznenađenost vašim postupkom. Kahvu nakon toga možete bez ikakve bojazni popiti, jer ste eliminisali njeno čarobno djelovanje, a ujedino i raskrinkali onoga ko vam je pokušao podmetnuti čaroliju.

Na kraju treba reći da mađijanje, iako možda daje lažni osjećaj važnosti i moći osobi koja ga izvodi, istovremeno je dovodi i u direktnu opasnost. Posebno onima koji nisu dobro upućeni u to što rade. Mogućnost da budu otkriveni, ali i fizički kažnjeni zbog svojih postupaka, jedan je od najvećih rizika mađijarskog zanata. U sjeverozapadnom dijelu Bosne zabilježen je jednostavan ritual kojim se prije nekoliko decenija otkrivao  identitet, ali istovremeno podvrgavala kazni osoba koja radi sihire. U noći mjesečeve mijene trebala se prije početka gluhog doba odvući zubača na raskršće i tačno u ponoć prevrnuti je naopako, kako bi metalne oštrice bile okrenute na gore. Tada se tri puta govorilo:

Ko mi čarke gradio, 
na zubaču se sad nasadio.

Nakon toga osoba koja izvodi ritual povukla bi se na stranu, u tamu, i strpljivo čekala iz prikrajka ko će uskoro doći. Naime, ako sihirbaza živi u istom mjestu kao i žrtva njenih sihira ona će u polusnu, vođena nevidljivom silom, uputiti se iz svoje kuće ravno ka raskršću, na kojem će bez imalo ustručavanja sjesti na metalne zubce. Tu bi je obično ka svijesti dozvali bijesni udarci one osobe koja joj je postavila ovu zamku. U narodu se i dan-danas prepričavaju takvi događaji čiji epilog je skoro uvijek završavao u korist žrtve sihira. Navodno, nakon sjedanja na oštru zubaču i razotkrivanja mnoge sihirbaze nisu više imale hrabrosti ponoviti svoje čarke u strahu od novih kazni i javnog prozivanja.

Ljubavna magija bosanskih djevojaka

Piše: Raif Esmerović

Urođeni nagon za ljubavi te neutaživa želja da voli i bude voljen čovjeka je od pradavnih vremena tjerala na razne smione i maštovite poduhvate. Zbog ljubavi su se vodili ratovi i uništavala carstva, izdavala familija, prijatelji, religija, ponos i čast. Pred njenim zovom ljudsko srce jednostavno nema snage da se odupre jer taj osjećaj je, kako davno rekoše u svom poetskom zanosu mnogi pjesnici, ushićenje duše i jedini put ka pravoj, istinskoj sreći. Stoga ne treba čuditi da je od sviju oblika okultnog djelovanja primat oduvijek imala ljubavna magija.

Kada su nakon smjene paganizma i matrijarhata naši preci prešli na arijansko kršćanstvo a zatim i islam, u kojem je patrijarhat zauzeo dominantno mjesto, žene su došle u vrlo nezavidan položaj. U još uvijek prilično konzervativnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko djevojke su posebno bile izložene pritisku okoline da što prije uđu u brak i zasnuju familiju. Upravo zbog takvog uskogrudnog i nimalo tolerantnog svjetonazora često su, više i od samih ćerki, njihove majke i nene bile zainteresiranije da dođe do udaje i stabilnog braka a sve kako bi se izbjegla kritika zajednice. Te nametnute okolnosti poticale su i pogodovale širenju ljubavne magije pošto nisu sve djevojke bile iz bogatije kuće da bi lako pronašle prosce.

Stroge društvene norme izrodile su običaj i praksu da se znanje o ljubavnoj magiji brižno čuva i prenosi sa majke na ćerke, najviše zato što je bila sramota da se pročuje kako je djevojka tražila pomoć kod nekog hodže ili stravarke da se uda. Naravno, odlazilo se i kod njih ali uvijek tajno i da niko ne zna. Vremenom se akumuliralo puno recepata ljubavne magije, među kojima najviše basmi i jednostavnih ritualnih radnji, o kojima se, na žalost, u ovo modernije vrijeme počeo gubiti svaki trag, prvenstveno zbog umiranja starih generacija i nezainteresiranosti mladih da se bar prikupi i dokumentira taj dio narodne baštine za buduća pokoljenja.

Proučavajući stare etnografske zapise iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali i slušajući kazivanja pojedinih nena i stravarki, moglo se zaključiti kako su mladi, naročito djevojke, u prošlosti imali naviku služiti jednim ili pak sa nekoliko načina privlačenja i osvajanja željene osobe. Bilo da je izgovarala basme, pravila prahove i napitke, ili nosila ljubavne zapise svaka djevojka je imala isti cilj - udati se za voljenog mladića. A put do ostvarenja te želje često nije bio nimalo jednostavan.


Bir ustun, bir esre

Po nekom nepisanom pravilu u našem narodu se oduvijek čaralo i bajalo sa onim predmetima koji se nalaze u svakodnevnoj upotrebi,  vjerovatno zato što su oni zajednički svima nama i tako nas na jedan način sami po sebi povezuju.

Čim bi upoznala momka koji joj se sviđa djevojka bi u cilju da joj dođe na ašikovanje poduzimala vrlo jednostavne magijske radnje. Tako bi navečer, između akšama i jacije, ugrijala u šporetu jedan crijep sa krova pa, kada bi bio dovoljno vruć, lagano ga prskala kapljicama vode basmeći:

Ćeremit cvrči
moj dragi meni trči,
ćeremit ćereste,
bir ustun, bir esre.

Ako ne bi mogla do crijepa onda bi bacila malo soli po vrućem plehu šporeta govoreći:

Kako ova sol puca,
tako mome dragom pucalo srce za mnom.

Umjesto soli mogla bi koristiti i šećer te bi u toj prilici basmila:

Kako ovaj šećer kinji
tako meni moj dragi hiti.

Poznato je iz kazivanja naroda da je šećer imao vrlo istaknutu ulogu u ritualima ljubavne magije jer sa njim su se izvodila razna čaranja poput onoga kada su se cure običavale kaditi njegovim mirisom da bi momcima bile slatke i zamamne. Svaki put dok bi se spremala na ljubavni sastanak djevojka bi zašećerila čašu vode i popila je. Nakon zadnjeg gutljaja rekla bi:

Kako sam ja popila ovu slatku vodu,
tako slatka bila svome dragome,
od Boga amin.

Pazeći da ništa ne prepusti slučaju i bude što atraktivnija onome koga voli, djevojka nije prestajala sa volšebnim postupcima već bi oblačeći se namjerno obukla naopako okrenut potkošulj pri tom basmeći:

Ja obuče potkošulj
a ne prevrnu potkošulj
već svome dragome
um i pamet za sobom,
veledalin od Boga amin.

Vjerovanje u čudesnu moć basmi u bosanskom narodu oduvijek je bilo duboko ukorijenjeno jer, kako se to i danas tvrdi, svijet stoji na basmi a crna zemlja na suri Kulhuvelahu. Vođene tom tvrdnjom mnoge djevojke su rado ponavljale razne basme koje su im trebale svojom neobjašnjivom snagom prizvati ljubav i suđenika. Da bi vladala situacijom na ljubavnom sastanku, čim bi iz daljine vidjela voljenog mladića da joj ide u susret, djevojka bi raširila prste desne ruke i kroz njih ga pogledala basmeći ovako:

Milo gledaš dragi u mene,
biser nižeš,
za mnom dušu daješ,
elzalif amin.


Ljubavna kocka i crna kokoš

Obično bi tokom ašikovanja momak zatražio čašu vode da se napije pa su to znajući djevojke iskorištavale priliku da mu u njoj ponude ono što će ga obenđijati. Naime, djevojka bi mladiću dala čašu vodu koju je prethodno provukla kroz rukav svoje odjeće govoreći ljubavnu basmu. Pojedine djevojke bi pak prevrnule sito naopako i stavile ga na tepsiju a onda kroz njega izlivale vodu govoreći;

Kad se ova voda smiri na situ
tada se i tvoje srce, moj dragi, smirilo od ljubavi prema meni.
Crko, puko, seho, veho
dok mene ne oženio,
akobogda amin, veledalin amin.

Potom bi vodu iz tepsije prelile u čašu i nudile onome koga vole da popije.

Mnoge su djevojke običavale prije kahve sa voljenim mladićem pripraviti ljubavnu kocku. Naime, djevojka bi uzela kocku šećera i nosila je o svom pojasu tri dana a četvrti dan ispod pazuha. Potom bi je osušila i izlomila na male komadiće pa kad joj se god pruži prilika tajno stavljala mladiću u kahvu ili vodu. Isto tako, djevojka bi odrezala sa deset prstiju ruku po malo noktiju, iščupala si trepavicu i nekoliko dlaka kose, sve to samljela da bude u obliku praha, kojeg bi na kraju diskretno sipala u kahvu momku kojeg voli govoreći:

Kako ja ne mogu biti bez trepavica, kose i noktiju,
tako ni ti ne mogao biti bez mene, elzalif amin.

No, nije samo vrijeme susreta bilo idealno za ljubavnu magiju. Dok bi mladić odlazio od nje djevojka bi koristila priliku da za njim prouči basmu kojom će mu srce ispuniti nemirom i čežnjom. Govorila bi:

Oj ti dragi ode od mene
a sve tvoje dobro ostade kod mene.
Seho, veho dok mene ne vidio,
tamo ti bio mrak i oblak,
ja ti bila sjajna zvijezda i Mjesec i žarahno Sunce,
zalim veledalin amin.

Odmah iza toga bi puhnula za njim i progutala pljuvačku. Time bi osigurala njegov ponovni dolazak na ašikovanje.

Osim ovih prilično bezopasnih radnji postojale su i one komplikovanije čije je djelovanje bilo mnogo jače. Stravarke pripovijedaju o vrlo moćnim čarkama za dozivanje voljene osobe u čijem se ispredanju koristilo devet vrhova vrbovih grančica, devet krpica, devet zrna graha i tako dalje, ali to su bili opasni rituali koji su se vrlo lako mogli urotiti protiv onog ko ih izvodi.

Naime, kada bi noću, obično iza ponoći, ljubavne basme napale i opsjele mladića kojem je cura bajala on bi mogao istog trena, da se odupre nepoznatoj sili koja ga tjera iz kuće, da preokrene svu odjeću na sebi i zabode nož u vrata pa bi se basma istog trena vratila djevojci. Onda bi ona cijele noći gorila od visoke temperature i neutažive žeđi mučeći se tako sve do zore i izlaska Sunca.

Da bi se zaštitila od takvih i sličnih magijskih udara djevojka bi u svom dvorištu morala imati među kokoškama bar jednu tamnog perja, kako bi upravo ta crna kokoška umjesto nje bila metom vraćenih čarki i basmi. To bi joj omogućilo da bez ikakvog izlaganja riziku baje i čara kad joj se god prohtije mladiću kojeg voli.

Tajne bosanskih stravarki

Duhovni autoriteti kategorično tvrde kako se svaki čovjek na ovom planetu, bez iznimke, bar jednom u životu susretne sa zlom manifestiranim u obliku urokljivih očiju, nagaze, magije ili duhova. Ovisno o situaciji i intezitetu djelovanja ponekad ti događaju ostave male ili gotovo nikakve posljedica na osobu, dok u većem broju slučajeva epilog je ipak vrlo složeniji i nepovoljniji. Usred duže izloženosti okultnom uticaju čovjek postepeno gubi duševni mir, slabi mu fizička snaga, oboljeva ili se neprestano vrti u nekom začaranom krugu. Da bi izišao iz tog vrzinog kola osoba si mora pronaći lijeka i osloboditi se nametnutog tereta.

U narodu se vjeruje kako je već pola posla obavljeno ukoliko se otkrije iz kojeg izvora dolazi zlo tojest magija. Navodno, prokazano zlo time slabi i lakše ga je protjerati. Stoga se stravarke svojski trude doznati prije bilo čega drugog ko je nesretnika doveo u stanje u kojem je. Po njihovom mišljenju sihiri mogu biti ljudski, hajvanski, džinski a ponekad je tegoba posljedica Božije volje ili kazne, posebno onda kada se obeća nekome podići nišan ili zaklati kurban a ne ispoštuje se.

Da saznate ko vam pravi sihire bosanske stravarke preporučuju sljedeću metodu provjere. U metalnu posudu nalijte vode, za što je pogodna kako voda iz slavine tako i ona sa izvora. Sa tom posudom sjedite pored šporeta (vatre), okrenuti licem u pravcu sjevera, i tri puta recite sljedeće iznad vode te puhnite u nju:

Selam meleć,
selam vodo vojvodo,
ti valjaš drveće, kamenje i stijene
i sa njih skidaš sve
džinsko i šejtansko i dušmansko, kako znaš da skineš zlo
tako znaš i da ga otkriješ,
meni da ga sad pokažeš.

Onda se mašicama vadi jedan po jedan živi ugljen i baca u vodu izgovarajući:

Da li mi radi žensko?
Da li mi radi muško?
Da li mi radi komšija?
Da li mi radi familija?
Da li je od hajvana?
Da li je od džina?
Da li je od Boga?

Ugljen koji potone otkriva odgovor. Taj ugljen, osim u slučaju "da je od Boga", vratite nazad u šporet, bacite ga u vatru, govoreći:

Ko mi magije radio
nazad mu se vratilo,
sad u vatri gorio!

Vodu i preostali ugljen izlijte napolje pod kakvu živicu.


Ritual sa šljivom

Crna magija se skida na mnogo načina a među najpoznatijim u našoj tradiciji su salivanje strave i pravljenje zapisa. Kako za salivanje olova treba "nafakali ruka" a za pisanje tilsuma znanje i snaga, što su predispozicije malog broja nadarenih ljudi, izrodile su se i neke druge metode neutralizacije zla.

Stravarka Alije za života je govorila kako se lakši oblici crne magije mogu skinuti ovim ritualom. Treba ujutro, na mladi petak, odsjeći malo kose sa čela, sa vrha glave i sa zatiljka. Potom se odsječeni pramenovi iznose napolje zakopati pod korijenje mlade šljive koja daje plodove. Dok se zakopava govori se:

Kako god kosa opadala sa mene, tako otpale sve čarke, boljke i uroci sa moje glave,
ruku, nogu, trupa,
iz kostiju, iz crijeva i iz vena,
na ovo korijenje i pod korijenje,
sa božijom moći a mojim sepom veledalin amin.

Isto tako, ova stravarka je tvrdila kako svaka žena treba sa vremena na vrijeme odsjeći malo stidnih dlaka i baciti ih u vatru šporeta da joj niko ne bi mogao čarati.

Ostalima se preporučuje da nauče napamet sadržaj sljedeće basme koju trebaju tri puta ponoviti svaki put kada osjete da bi mogli biti metom nečijeg magijskog napada:

Bismillahi,
dragi Bože budi mi u pomoći,
hala hala na fil fle bum belaji,
dafile dinu dušman joguleji,
na srcu mi iman, na jeziku Kur'an, pod nogama dušman.
La illahe ilallah.

Onda se puhne predase, na desno i lijevo rame.


Zaključavanje kućne nafake

Od starih vremena se vjeruje i kazuje kako nije nimalo dobar znak ako vam se pred kućnim vratima pojavi žaba. Naime, takav događaj se tumači da je vaša kuća postala metom nečijih sihira. Također, poznato je iz kazivanja naroda, a naročito starijih Bošnjakinja, kako je sihirbaza uvijek ona žena koja u nečiju kuću ulazi sa rukama iza leđa, koje kada uđe premjesti naprijed - prekrsti ih. Time ona izvodi stari magijski ritual zaključavanja kućne nafake i mira.

Stravarka Ajša iz Drmaljeva pričala je za života ako neko sumnja da mu jedna ili više osoba donose sihire u kuću treba u petak, kada hodža počne učiti podne namaz, staviti ispred sebe malu hrpu pepela i nad njim proučiti 41 put sure Fatiha i Ihlas. Svaki put kada se prouči molitva desnim kažiprstom se povuče linija po sredini luga. Odnosno, uvijek se povlači linija po istom mjestu. Prije nego što se počne sa ponavljanjem molitvi kaže se odnosno nanijeti:

Dragi Allahu dželešanuhu,
odvrati tu i tu osobu od moje kuće,
i svake zle misli i sihira od mene.

Kada se završi sa ponavljanjem molitvi te dvije polovine pepela se postave na dvije strane kapije ili ulaza u dvorište, kako bi sa tog mjesta branile ulazak neprijatelja. No, kada padne kiša ritual sa lugom treba ponoviti ispočetka.

Da se kuća zaštiti od vradžbina stravarka Bilka iz Stijene je savjetovala da se u akšam oko kuće prođe tri puta "za Suncem" prosipajući lug (pepeo) iz šporeta govoreći:

Kada moji neprijatelji pokupe ovaj lug tada meni i mojoj kući naudili, akobogda amin.

Treba paziti da u lužari, odnosno metalnoj posudi za lug, ostane malo pepela nakon trećeg obilaska koji se vrati nazad u kuću i prospe u vatru.

Ukoliko niste poduzeli niti jednu od opisani profilaktičkih mjera stravarke preporučuju dom okaditi u cilju da se sve prostorije oslobode magijskog naboja. Bilo da su sihiri skriveni u kući ili je zla osoba radila zaključavanje, kađenje će poništiti negativni uticaj. Pored sedefila kuću je poželjno okaditi i svežnjem suhog pelina, za kojeg se od davnina u šamanističkoj tradiciji tvrdi da odgoni zlo i duhove bolesti.

Ritual kađenja je jednostavan. Izvodi se utorkom, između 11 i 12 sati, tojest prije podne. Dovoljno je stručak suhog pelina položiti na vrući ugljen i sa tom metalnom posudom proći po cijeloj kući govoreći:

Pelindaru,
i u žaru i u garu si
hairu sahibija,
dermanu si brat,
ti rastjeruješ džine i vjetrove, dušmane i namete,
zle duše, boljke i hajduke
u mračne havaje i puste haliluke.
U kuću sloga i berićet,
iz kuće kubet i namet,
akobogda od Boga draga
amin, amin, amin.

Kada se okadi kuća onda sadržaj posude istresite u vatru šporeta. Time je obred kompletiran i završen.

Stravarke savjetuje da se navedena basma kaže i pri sađenju pelina jer tada će on čuvati kuću od zla. Za pelin se u Cazinskoj krajini vjeruje da ne voli biti zasađen na vidnom mjestu već ga uvijek treba posaditi negdje iza kuće, da bude zaklonjen od ljudskih pogleda. Onda, navodno, dobro raste i ima posebnu snagu.

Na kraju morate znati kako često sadaka ili milostinja, neko dobro djelo, može biti najmoćnije sredstvo protiv bilo kojeg zla ili magije. Stravarka Fatima Dizdarević jedne je prilike otkrila da je oslobađajuće  dobročinstvo pored starog, okrnjenog nišana na mezarju zapaliti pet svijeća i pustiti ih da izgore. Također, stare mezare koje niko ne posjećuje veliki je sevap obići i proučiti nešto pred dušu umrlih. Dijeljenje milostinje čovjeka će spasiti, ali i dati mu imunitet, od džina, magije i nesreće ako je iskreno i od srca.

autor: Raif Esmerović
www.havaje.blogspot.com

Nafaka nas je održala

Bošnjaci su jedina nacija na Balkanu koji u svom svakodnevnom govoru često spominju riječ nafaka. U skladu sa tim ona je vrijedna analiziranja u kulturološkom ali i lingvističkom smislu, zbog svoje nemjerljive uloge u proučavanja tradicionalnog načina života našeg naroda. Na samom početku ove kratke studije potrebno je naglasiti jednu neospornu činjenicu koja glasi da je bošnjački narod u svojoj dugoj istoriji bio izložen mnogim povijesnim nedaćama, čak i stvarnom prijetnjom istrebljenja, te da ono što ga je očuvalo i sačuvalo jeste njegov vedri duh i nepopravljivi optimizam često sročen u kratkoj izjavi:"Dat će Bog nafake!".

Nafaka je arapska riječ koja je preko Osmanlija došla do nas. Veoma je bitna u islamskom učenju pošto manifestira Allahovu blagodarnost pa u turskom jeziku ima više sinonima. Na bosanski nafaka se prevodi u nekoliko oblika: alimentacija, opskrba, nabava ili  snabdjevanje za život. Još dva pojma u svakodnevnoj upotrebi, koja označavaju blagodat i uspjeh, su perzijska riječ baht - sreća, nalazimo je u pojedinim ljubavnim basmama, te arapska riječ berićet (bereket) - napredak, blagostanje. Pored ovih u primjeni su, posebno u narodnom govoru, još neki oblici sličnog značenja poput hair, rizk, rahatluk, itd. Svi oni predstavljaju plodne i pozitivne događaje koji se kod čovjeka prezentiraju kroz osjećaj zadovoljstva, ushićenosti i optimizma. Psihološki uticaj manifestira se i u samoj težnji ka nafaci, čime se ona može uporediti sa stanjem nade, utjehe ili pritajene radosti. Sve to je evidentno u izjavama: "Nikad ne znaš gdje te tvoja nafaka čeka", "Novi dan - nova nafaka", itd. U nafaku se zbog toga vjeruje fatalistički ("Ne može tvoju nafaku niko oteti"), kao uostalom u sve ono što ima veze sa svetim i božanskim.

Definicija pojma nafaka je relativno široka i prema pojedinim rječnicima mogla bi se ukratko pojasniti sljedećim navodima:"ono što je čovjeku određeno da pojede na ovom svijetu". Kad hasta dugo živi, kaže se:" pribira (ili kupi) svoju nafaku" - kad neko pred smrt mnogo jede tojest hoće da pojede ono što je njegovo na ovome svijetu.

Prema mom mišljenju nafaka je termin koji najčešće u svakodnevnoj komunikaciji zamjenjuje pojam sreće ali i ljudske sudbine odnosno života. Možda bi bilo najprostije kazati kako nafaka označava sve ono što je čovjeku od Boga suđeno da dobije i proživi. U narodu se često čuje izjava kako "svako dijete nosi (iznese) svoju nafaku", čime su se nekada siromašni roditelji branili od kritike okoline zbog čega prave sirotinju od djece kad nemaju ni za jedno dovoljno hrane.


Propisana nafaka


Identifikacija ljudskog rođenja, življenja i smrti sažeta je u kolektivoj svijesti Bošnjaka u pojmu nafake; "Sa takvom se nafakom rodio", "Ko se rodi sa dobrom nafakom ne može mu niko ništa", "Takva mu je nafaka", "Nestalo mu nafake i umro". "Nafaka je najbolji junak" - prema vjerovanju u sudbinu, ako je nekome suđeno da živi, tojest nije mu nestalo nafake, može izbjeći pogibelj i postati junak. Prema kazivanju naroda čovjek živi tačno onoliko dugo koliko mu je od Boga propisano nafake, niti minut duže. Onog dana tojest trenutka kada čovjek potroši svoju nafaku on umire. Prema navedenom može se konstatirati kako narodna mudrost ne poznaje sretne i nesretne ljude već ih isključivo klasificira na one s manjom ili većom nafakom.

Vjerovanje u nafaku savršen je primjer koliko su pojedina vjerovanja duboko inkorporirana u tradicionalni život te kako ona stvaraju određenu predodžbu pojedinca prema društvu, ali i samom sebi. Iskonska želja i potreba svake ljudske jedinke je u dobroj mjeri određena postotkom sreće u njenom životu, jer kako to sugerira folklorno promišljanje, sretan čovjek je zdrav, uspješan i veseo. Zbog toga se svako od nas intimno identificira sa pojmom nafake. No, ipak, iz kazivanja starijih ljudi dalo se vrlo lako dokučiti da je percepcija nafake individualna i prvenstveno ovisi o postotku skromnosti, tojest onoliko koliko je pojedinac zadovoljan.

Porijeklo nafake se podudara sa narodnim vjerovanjem o ljudskom usudu. Još i danas se pripovijeda kako Allah svakom zametku u prvih 40 dana odredi njegovu sudbinu pa zato ružan oženi lijepu, glup se obogati i slično. Naravno, ima i suprotnih primjera ali svi su oni produkt manje ili veće nafake koju osoba nosi u sebi. Sjećam se razgovora sa rahmetli Bilkom, stravarkom iz Stijene (Cazin), prije skoro deceniju vremena, koja je pričajući o sebi i svom poslu rekla da" otkad znam za sebe uvijek sam bila sa nafakom, k'o da mi je vrila (izvirala) iz zemlje i padala sa neba!".
Na temelju predočenih informacija moglo bi se pretpostaviti kako je nafaka utkana u ljudsko biće, no da egzistira i u svemu oko nas zbog svog nadnaravnog, božanskog izvora.

U nekoj mjeri nafaka se može nazvati i božijom pravdom. - "Tvoju nafaku niko ti ne može oteti", kažu stariji ljudi kada žele objasniti fatalizam, ono što je nekome suđeno. Na primjer, dešavalo se da otac želi u nasljedstvo ostaviti najmlađem djetetu kuću, unatoč oštrom protivljenju drugih članova familije. Bez obzira što je raznim ucjenama i igrama porodica htjela osujetiti volju oca kuća je na kraju ipak postala vlasništvom najmlađeg djeteta. Također, bez halala nema ni nafake. Naime, u onom što se daje ili poklanja neće biti nafake ako se ne uruči "od srca" - ne halali. Zato su ukradene ili otete stvari nesretne jer nemaju božije milosti u sebi.

Nafaka je riječ koja stvara ugodu i radost te na istančan način pogoduje ljudskim čulima. Miluje njegove oči i uši, zavodi nos i preplavljuje sa užitkom nepce. Ako za vrijeme ručka ili ispijanja kahve dođe slučajni gost već mu se doslovno sa vrata govori: "Ti si sa nafakom, hajde bujrum!" Ili "Bujrum, nafaka ti je da sa nama ovo pojedeš (popiješ)!". Međutim, terminologija u ovom slučaju nikako ne može biti tako jednostavna niti se sažeti u ovako opskurnu formu. Naime, u narodnom govoru za jelo se često, čak i u današnje vrijeme, posebno u ruralnim sredinama, upotrebljava pojam "nimet", prvenstveno za somun ili pogaču, ali i općenito za hranu. Stoga je sasvim pogrešno izjednačiti pojam nafaka sa hranom, nego ga treba gledati kroz jednu širu prizmu, u kojoj se naslućuje mnogostruko značenje svega onoga što predstavlja ova arapska riječ.


Prizivanje nafake

Generalno, iako se smatra božijim darom milosti, odnosno nečim na što običan čovjek ne može uticati, jaka želja za njom u narodu je izrodila razne ritualne postupke prizivanja nafake. U njima dominira potreba za plemenitošću pošto milosrdan čin privlači dobro o čemu kazuje  kladuška izreka:" Podijeli sadaku, produži nafaku". Slično tome, nene i didovi kad blagosiljaju mlade obično govore:" Allah ti dao gani nafaku!" Ili "Bog ti dao neviđenu nafaku!". Za "neviđenu nafaku" narod tvrdi da je bolja od "viđene" jer je obilnija i veća.

U Cazinskoj krajini se uvriježilo vjerovanje da se nafaka može prizvati, naime, kada se kupuje stoka ili nešto drugo obavezno se namjeni na onog člana familije koji se smatra da ima najviše nafake, da bi ovakvim aludiranjem kupljeno bilo nafakali odnosno napredno i sretno. Isto tako, kada se kupuje šporet na drva prvu vatru u njemu će opet zapaliti onaj član familije koji ima najviše nafake u životu, da bi dom i familija bili berićetni i sačuvani od zla.

U ovom dijelu Bosne poznat je ritual sa trahanom (tarahana) kojim se priziva odnosno stimulira nafaka. Ukoliko je neko nesretan, ne ide mu posao ili je sklon raznim pehovima, na mladi petak bi kuhao trahanu ali tako da je pusti da pokipi na vatri (šporetu). Dok se kipuća bijela pjena prelijeva iz posude ta osoba tri puta ponovi:

Bismilahir rahmanir rahim.
Kako ova trahana izvirala i kipila
na sve strane
tako moja nafaka izvirila i mene obasipala,
sa božijim emerom a mojim sepom veledalin amin.

Nakon što bi se skuhala trahana se nakon hlađenja konzumirala tokom tri dana. Neki informatori preporučuju da se čak sedam dana po malo jede trahana. Na taj način, vjeruje se, prizvaće se nafaka u život te osobe.

U ovom kontekstu ne smije se zaboraviti spomenuti niti halva - slastica koja među bosanskim narodom zauzima počasno mjesto. Tradicionalno se prži (pravi) uoči Ramazana, Lejletul Kadra i Bajrama jer njen miris pročišćuje cijelu kuću i privlači nafaku i berićet.


Biti nafakali ruke


Povezivanje hrane i nafake nije rjedak slučaj u folkloru našeg naroda a posebno je uočljiv u svadbenim običajima, u dijelu kada mladenka stigne pred muževu kuću, gdje je posipaju bombonima i novcem. Na kućnom pragu dočeka je siromašna žena, skida joj obuću sa nogu, a mlada je dariva. Malo dalje čeka je svekrva sa Kur'anom i pogačom u rukama i sa dva krčaga vode. Pogaču joj stavlja pod lijevo, a Kur'an pod desno pazuho, dva krčaga u obje ruke. Mlada ode do ognjišta, Kur'an daje ženama, vodu i pogaču stavlja na ognjište. Vjeruje se, da mladenka tom ritualnom gestom donosi nafaku u kuću. Također, bio je adet da mladenci "lome pogaču", ako, na primjer, u mladoženjinoj ruci ostane veći dio pogače vjerovalo se da će on imati veću nafaku i obratno.

U Velikoj Kladuši je u prošlosti bio običaj da prije nego li uđe u mladoženjinu kuću mlada prostre svoj rupčić na kućni prag i poljubi ga. U kuću zakorači desnom nogom i neko je od prisutnih izuje, pošto bi u njenim cipelama bilo skriveno nešto novca, kao dar onoj osobi koja joj skine obuću, te ide u pravcu ognjišta (odžaka). Tu klekne, razgrne mašicama žeravicu i potom u nju baci svoj rupčić (maramicu) da izgori - za nafaku.

Za određene poslove itekako je potrebno biti obdaren sa nafakom. Naime, za stravarku nadaleko poznatu po uspješnom salivanju strahe ili za hodžu, koji piše djelotvorne zapise i hamajlije, narod kaže da imaju "nafakali ruku". Ako dok saliva strahu vidi na dnu posude puno sitnih komadića olova stravaruša će prokomentarisati:"nafakali ti je!", odnosno bolesnik će ozdraviti.
Prije početka ogledanja faletarka ili gledalica klijentu govori da joj da novac kako bi ga tri puta obnijela u krug oko karata ili graha i pospremila sebi u džep, obrazlažući taj postupak "da je za nafaku!". Isto tako, ako se u falanju u grah pojavi devet hatmi (skupina po četiri zrna), takozvana hadžirli hatma, faletarka će zadovoljno izjaviti:"Grah ti je "pao" na veliku nafaku, pokrij crvenom krpom!".

Za kraj treba navesti sljedeće vjerovanje po kojem nije nikako dobro djeci davati imena umrlih članova familije jer" ko je umro taj nema više nafake".

autor: Raif Esmerović