Ljubavna magija bosanskih djevojaka

Piše: Raif Esmerović

Urođeni nagon za ljubavi te neutaživa želja da voli i bude voljen čovjeka je od pradavnih vremena tjerala na razne smione i maštovite poduhvate. Zbog ljubavi su se vodili ratovi i uništavala carstva, izdavala familija, prijatelji, religija, ponos i čast. Pred njenim zovom ljudsko srce jednostavno nema snage da se odupre jer taj osjećaj je, kako davno rekoše u svom poetskom zanosu mnogi pjesnici, ushićenje duše i jedini put ka pravoj, istinskoj sreći. Stoga ne treba čuditi da je od sviju oblika okultnog djelovanja primat oduvijek imala ljubavna magija.

Kada su nakon smjene paganizma i matrijarhata naši preci prešli na arijansko kršćanstvo a zatim i islam, u kojem je patrijarhat zauzeo dominantno mjesto, žene su došle u vrlo nezavidan položaj. U još uvijek prilično konzervativnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko djevojke su posebno bile izložene pritisku okoline da što prije uđu u brak i zasnuju familiju. Upravo zbog takvog uskogrudnog i nimalo tolerantnog svjetonazora često su, više i od samih ćerki, njihove majke i nene bile zainteresiranije da dođe do udaje i stabilnog braka a sve kako bi se izbjegla kritika zajednice. Te nametnute okolnosti poticale su i pogodovale širenju ljubavne magije pošto nisu sve djevojke bile iz bogatije kuće da bi lako pronašle prosce.

Stroge društvene norme izrodile su običaj i praksu da se znanje o ljubavnoj magiji brižno čuva i prenosi sa majke na ćerke, najviše zato što je bila sramota da se pročuje kako je djevojka tražila pomoć kod nekog hodže ili stravarke da se uda. Naravno, odlazilo se i kod njih ali uvijek tajno i da niko ne zna. Vremenom se akumuliralo puno recepata ljubavne magije, među kojima najviše basmi i jednostavnih ritualnih radnji, o kojima se, na žalost, u ovo modernije vrijeme počeo gubiti svaki trag, prvenstveno zbog umiranja starih generacija i nezainteresiranosti mladih da se bar prikupi i dokumentira taj dio narodne baštine za buduća pokoljenja.

Proučavajući stare etnografske zapise iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali i slušajući kazivanja pojedinih nena i stravarki, moglo se zaključiti kako su mladi, naročito djevojke, u prošlosti imali naviku služiti jednim ili pak sa nekoliko načina privlačenja i osvajanja željene osobe. Bilo da je izgovarala basme, pravila prahove i napitke, ili nosila ljubavne zapise svaka djevojka je imala isti cilj - udati se za voljenog mladića. A put do ostvarenja te želje često nije bio nimalo jednostavan.


Bir ustun, bir esre

Po nekom nepisanom pravilu u našem narodu se oduvijek čaralo i bajalo sa onim predmetima koji se nalaze u svakodnevnoj upotrebi,  vjerovatno zato što su oni zajednički svima nama i tako nas na jedan način sami po sebi povezuju.

Čim bi upoznala momka koji joj se sviđa djevojka bi u cilju da joj dođe na ašikovanje poduzimala vrlo jednostavne magijske radnje. Tako bi navečer, između akšama i jacije, ugrijala u šporetu jedan crijep sa krova pa, kada bi bio dovoljno vruć, lagano ga prskala kapljicama vode basmeći:

Ćeremit cvrči
moj dragi meni trči,
ćeremit ćereste,
bir ustun, bir esre.

Ako ne bi mogla do crijepa onda bi bacila malo soli po vrućem plehu šporeta govoreći:

Kako ova sol puca,
tako mome dragom pucalo srce za mnom.

Umjesto soli mogla bi koristiti i šećer te bi u toj prilici basmila:

Kako ovaj šećer kinji
tako meni moj dragi hiti.

Poznato je iz kazivanja naroda da je šećer imao vrlo istaknutu ulogu u ritualima ljubavne magije jer sa njim su se izvodila razna čaranja poput onoga kada su se cure običavale kaditi njegovim mirisom da bi momcima bile slatke i zamamne. Svaki put dok bi se spremala na ljubavni sastanak djevojka bi zašećerila čašu vode i popila je. Nakon zadnjeg gutljaja rekla bi:

Kako sam ja popila ovu slatku vodu,
tako slatka bila svome dragome,
od Boga amin.

Pazeći da ništa ne prepusti slučaju i bude što atraktivnija onome koga voli, djevojka nije prestajala sa volšebnim postupcima već bi oblačeći se namjerno obukla naopako okrenut potkošulj pri tom basmeći:

Ja obuče potkošulj
a ne prevrnu potkošulj
već svome dragome
um i pamet za sobom,
veledalin od Boga amin.

Vjerovanje u čudesnu moć basmi u bosanskom narodu oduvijek je bilo duboko ukorijenjeno jer, kako se to i danas tvrdi, svijet stoji na basmi a crna zemlja na suri Kulhuvelahu. Vođene tom tvrdnjom mnoge djevojke su rado ponavljale razne basme koje su im trebale svojom neobjašnjivom snagom prizvati ljubav i suđenika. Da bi vladala situacijom na ljubavnom sastanku, čim bi iz daljine vidjela voljenog mladića da joj ide u susret, djevojka bi raširila prste desne ruke i kroz njih ga pogledala basmeći ovako:

Milo gledaš dragi u mene,
biser nižeš,
za mnom dušu daješ,
elzalif amin.


Ljubavna kocka i crna kokoš

Obično bi tokom ašikovanja momak zatražio čašu vode da se napije pa su to znajući djevojke iskorištavale priliku da mu u njoj ponude ono što će ga obenđijati. Naime, djevojka bi mladiću dala čašu vodu koju je prethodno provukla kroz rukav svoje odjeće govoreći ljubavnu basmu. Pojedine djevojke bi pak prevrnule sito naopako i stavile ga na tepsiju a onda kroz njega izlivale vodu govoreći;

Kad se ova voda smiri na situ
tada se i tvoje srce, moj dragi, smirilo od ljubavi prema meni.
Crko, puko, seho, veho
dok mene ne oženio,
akobogda amin, veledalin amin.

Potom bi vodu iz tepsije prelile u čašu i nudile onome koga vole da popije.

Mnoge su djevojke običavale prije kahve sa voljenim mladićem pripraviti ljubavnu kocku. Naime, djevojka bi uzela kocku šećera i nosila je o svom pojasu tri dana a četvrti dan ispod pazuha. Potom bi je osušila i izlomila na male komadiće pa kad joj se god pruži prilika tajno stavljala mladiću u kahvu ili vodu. Isto tako, djevojka bi odrezala sa deset prstiju ruku po malo noktiju, iščupala si trepavicu i nekoliko dlaka kose, sve to samljela da bude u obliku praha, kojeg bi na kraju diskretno sipala u kahvu momku kojeg voli govoreći:

Kako ja ne mogu biti bez trepavica, kose i noktiju,
tako ni ti ne mogao biti bez mene, elzalif amin.

No, nije samo vrijeme susreta bilo idealno za ljubavnu magiju. Dok bi mladić odlazio od nje djevojka bi koristila priliku da za njim prouči basmu kojom će mu srce ispuniti nemirom i čežnjom. Govorila bi:

Oj ti dragi ode od mene
a sve tvoje dobro ostade kod mene.
Seho, veho dok mene ne vidio,
tamo ti bio mrak i oblak,
ja ti bila sjajna zvijezda i Mjesec i žarahno Sunce,
zalim veledalin amin.

Odmah iza toga bi puhnula za njim i progutala pljuvačku. Time bi osigurala njegov ponovni dolazak na ašikovanje.

Osim ovih prilično bezopasnih radnji postojale su i one komplikovanije čije je djelovanje bilo mnogo jače. Stravarke pripovijedaju o vrlo moćnim čarkama za dozivanje voljene osobe u čijem se ispredanju koristilo devet vrhova vrbovih grančica, devet krpica, devet zrna graha i tako dalje, ali to su bili opasni rituali koji su se vrlo lako mogli urotiti protiv onog ko ih izvodi.

Naime, kada bi noću, obično iza ponoći, ljubavne basme napale i opsjele mladića kojem je cura bajala on bi mogao istog trena, da se odupre nepoznatoj sili koja ga tjera iz kuće, da preokrene svu odjeću na sebi i zabode nož u vrata pa bi se basma istog trena vratila djevojci. Onda bi ona cijele noći gorila od visoke temperature i neutažive žeđi mučeći se tako sve do zore i izlaska Sunca.

Da bi se zaštitila od takvih i sličnih magijskih udara djevojka bi u svom dvorištu morala imati među kokoškama bar jednu tamnog perja, kako bi upravo ta crna kokoška umjesto nje bila metom vraćenih čarki i basmi. To bi joj omogućilo da bez ikakvog izlaganja riziku baje i čara kad joj se god prohtije mladiću kojeg voli.