Fenomen opsjednuća kao i samog egzorcizma odavno je poznat u svim religijama i kulturama svijeta, bilo da se radi o onim najvećim poput islama, kršćanstva, hinduizma i budizma, ili pak o šamanizmu, paganizmu, afričkim vudu kultovima, judaizmu i slično. Bitno je naglasiti kako ne postoji jedinstven stav o ovome fenomenu pošto se on u nekim dijelovima svijeta ne rangira negativnim događajem. Opsjednuće se, na primjer, u šamanizmu smatra poželjnim stanjem te se ciljano izaziva kroz ekstatični ples ili trans, kako bi pozvani duhovi ušli u tijelo bolesne osobe i nakon kraćeg vremena oslobodili je negativne energije.
Hollywood je na svoj karakteristično senzacionalan način popularizirao pojam opsjednuća i istjerivanja duhova kroz mnoge horore, no, oni ni u kojem slučaju ne prikazuju stvarne scene i, poput današnjih sapunica, vrve od svakojakog pretjerivanja i nerealnosti. Čak i moderna literatura posvećena toj tematici obiluje razno-raznim nebulozama i zastrašivanju čitalaca, što je krajnje pogrešan i površan pristup, pošto fenomen opsjednuća traži prije svega ozbiljan pristup i demistifikaciju.
U islamskoj tradiciji o opsjednutosti džinima vrlo mnogo se zna, vjerovatno zato što se ova religija formirala na području nekadašnjih drevnih civilizacija kao što su Egipat, Perzija i Mezapotamija odnosno već je postojalo mnoštvo starih vjerovanja i prakse koja su se postepeno asimilirala u novi religijski pravac, naročito u radu šejhova i derviša te drugih osoba koje su se bavile spiritualnim znanostima.
Džini su bez imalo sumnje oduvijek budili maštu i radoznalost pa ne iznenađuje želja tih pojedinaca da ostvare komunikaciju sa ovim eteričnim kreacijama, prvenstveno zbog njihovih nadnaravnih sposobnosti, koje svakako nisu isključivo fokusirane na čaranje. Ibni Tejhije (1263-1328) navodi kako su pojedini šejhovi imali dugogodišnje susrete sa džinima. Jedan od njih povjerio mu je da su mu džini otkrivali berrakan, na bosanskom jeziku značenje ove riječi je "nešto blistavo, sjajno", kao da je od vode i stakla, na čemu su mu prikazivali ono o čemu su htjeli da ga obavijeste. Prema navedenom nije teško pretpostaviti kako dati opis prilično dobro odgovara izgledu monitora ili ekrana, što upečatljivo demonstrira ideju da su nas već tada, u trinaestom vijeku, ova duhovna bića pretekla u naučno-tehnološkom smislu.
Znaci opsjednuća
Vodeći autoriteti sa područja egzorcizma mišljenja su da je veoma mali procenat ljudi koji se nisu nikada kroz svoj život susreli na ovaj ili onaj način sa demonima odnosno džinima. Posebno danas kada je stres glavni uzročnik slabljenja aure i imuniteta, čime se doslovno stvaraju sami od sebe povoljni uvjeti za brzo i lako opsjednuće. U osobu koja je dobrog fizičkog zdravlja, moralna i čestita, džini imaju vrlo malu šansu da uđu, no, kako su takvi ljudi u današnjem vremenu prava rjetkost sve više je opsjednutih.
Ulazak džina u čovjeka može biti stimulisan različitim akcijama od kršenja nekog tradicionalnog tabua, lošim ponašanjem džina Karina - ljudskog dvojnika, usljed zaljubljivanja demonskog pripadnika u čovjeka, u trenucima jakog šoka, saobraćajne nesreće, tuge ili euforije, stalnog bludničenja, alkoholiziranosti, upotrebe droge i tako dalje. No, zasigurno najčešće džini napadaju ljude zbog toga što ih na to natjera neki sihirbaz. Poznato je kako se džini u službi čarobnjaka nazivaju hadimus-sihri ili sluge magije te su oni pokretački motor svake čarolije. Bez njihovog uticaja niti jedna magija ne može djelovati i imati svoj učinak. Stoga je pravilo da džin mora na kraće ili duže vrijeme zaposjednuti ljudsko tijelo da bi kroz tu agresiju direktno uticao na promjenu čovjekove svijesti, odnosno programirao je da se ponaša upravo onako kako to zahtjeva magičar.
Ona osoba koju zaposjedne džin doživljava teške snove, često sanja zmije, mačke, čudovišta, groblja, mrtvace, bježi u snu ili ima osjećaj da propada, isto tako, ona u snu škrguće zubima ili se smije, plače. Pored duševnih trauma manifestiraju se i fizičke u konstantnoj glavobolji, bolovima, paralizi tijela te raznim fantomskim oboljenjima koja su za zvaničnu medicinu neizlječiva. Ovisno od toga iz koje skupine džina je napadač ušao u ljudsko tijelo prezentiraće se specifičan zdravstveni problem. Na primjer, ako u čovjeka uđe džin ifrit onaj dio tijela koji on zaposjedne obavezno će postati oduzet.
Džini su u svojoj misiji da zagospodare ljudskim tijelom veoma adaptabilni i mogu se smanjiti na najmanju moguću veličinu, kako bi kroz pore na koži ušli u krv. A da je upravo tako otkrio je egipatski autor Mensur Abdul-Kerim Muhamed koji je sredinom devedesetih godina prošlog vijeka u Kairu izdao knjigu pod naslovom "Nadnaravnosti liječenja hidžamom" gdje opisuje medicinske eksperimente i analize objavljene od strane magistra medicinskih nauka, doktora Muhameda El-Husejnia. On je sa svojom grupom suradnika uzimao uzorke krvi od osoba koje su bile omađijane ili opsjednute prije i poslije obreda istjerivanja džina od strane profesionalnog egzorcista. Na taj način došao je do krajnje fascinantnih spoznaja koje su otvorile širom vrata znanstvenom objašnjenju fenomena opsjednuća. Naime, krv iste osobe uzeta za vrijeme trajanja rukje, i sa istog mjesta uboda, te prije početka obreda imala je različitu krvnu grupu?! Crvena krvna zrnca te krvi ne samo da nisu odumirala nakon 12 sati nego su se umnožavala.
Kazna za džine
Egzorcizam ili rukja fascinantan je obred ponavljanja molitvi i božijih imena u prisutnosti opsjednutog u cilju da bi se duhovni napasnik prisilio da napusti ljudsko tijelo. Tretman se nikada ne izvodi u blizini drugih bolesnika već se svaka opsjednuta osoba mora tretira individualno. Rukja se govori pored uha opsjednutog, smireno i jasnim glasom, pri tome budno pazeći na njegovo ponašanje. Nakon što pacijent pokaže bilo kakvu reakciju poput dubokog disanja ili grčeva po tijelu, nekontrolisanog pomjeranja nekog ekstremiteta i sličnoga egzorcista ga pita za ime. Ako odgovori pravilno tojest kaže svoje ime molitva se nastavlja, no, ukoliko izgovori neko drugo ime signal je da umjesto bolesnika govori džin te ispitivanje može započeti.
Vrlo često džin napadač odbija komunikaciju i izlazak iz tijela pa tu nije dovoljno ponavljanje molitvi nego i kađenje. Svaki obučeni egzorcista prije tretmana obezbjedi nekoliko komada tkanine na kojoj su ispisani određeni ajeti ili cijele sure koje se zapale ispod nosa bolesnika kako bi on udisao dim i na taj način doslovno oslabio i izmučio džina u sebi te ga natjerao na poslušnost.
Egzorcista tjera duhovnog napasnika da se zakune u tri božija poslanika Mojsija, Isusa i Muhameda da će bespovratno izići iz tijela bolesnika. Da bi dodatno utvrdio zakletvu on inzistira da se također zakune u sedam džinskih vladara, što je posebno djelotvorno kod džina nevjernika jer ih to obavezuje na poslušnost. Naime, džinima nevjernicima, za razliku od onih koji su vjernici, imena trojice božijih glasnika ne znače skoro ništa ali nazivi njihovih vladara ulijevaju strah i poštovanje te ih prisiljavaju na disciplinu.
Ukoliko istjerivač nasluti da se u tijelu opsjednutog nalazi ženski džin onda on od nje zahtjeva da pređe na islam, tako što iznad bolesnika po tri puta prouči sure Rahman i Džin. Zatim ozbiljnim glasom zaprijeti:" Ili ćeš umrijeti od mojih ruku ili da te ubije kralj koji vlada nad tobom ili da izgovoriš šehadet pa postaneš muslimanka i odeš u Mekku?".
Protiv neposlušnih džina koji nikako ne žele napustiti ljudsko tijelo, unatoč dugotrajnoj molitvi i ovakvim prijetnjama, poduzimaju se krajnje ekstremni potezi koji rezultiraju likvidacijom duhovnog napasnika. Egzorcista napravi od papira lutkicu u obliku čovjeka po kojoj probuši mnogobrojne rupice psujući i kleteći džina a potom se papirnata lutka zapali i pusti da izgori u potpunosti. Naravno, ovo je zadnja opcija kojoj istjerivač treba da pribjegne pa se ona izvodi isključivo u kritičnim situacijama. Zbog opasnosti kojima se egzorcista izlaže tokom rituala protjerivanja potrebna je pored duševna i fizička snaga, što je rezultiralo pravilom da rukju mogu samo izvoditi muškarci a nikako i žene.
Olovom protiv džinskog napadača
U bosansko-hercegovačkoj tradiciji od davnina se vjerovalo da su džini, zbog svog eteričnog izgleda, iznimno senzibilni na mirise, posebno stoga što se vrlo rado hrane dimom raznih smola i tamjana. Doslovno, njima je tamjan poslastica kao što je ljudima, recimo, med. Neki drugi mirisi koje ispuštaju određene vrste drveća poput gloga, tisovine, divljeg nara ili divlje ruže u njima izazivaju strah i odbojnost pa im upravo zbog toga bosanski narod od davnina pridaje hamajlijska svojstva. Osim navedenog zli duhovi se plaše i pojedinih biljaka kao što su sedefil, oman, pelin, fasligan te još neke druge.
U liječenju opsjednuća, posebno kada se ono dogodi usred nagaže, bosanske stravarke od davnina upražnjavaju ritual učenja nad vodom i salijevanje olova, što odvojeno ili zajedno ima krajnje destruktivan uticaj na duhovne napasnike. Kako su džini bića stvorena od vatre "naučena" voda ima za cilj da je doslovno "ugasi" u tijelu bolesnika i natjera ih na bijeg. Ništa manje pogubno nije niti izlijevanje rastaljenog olova. Naime, kako to objašnjavaju stravarke, kada se rastopljeno olovo pri dodiru sa površinom vode razleti u brojne komadiće po dnu posude džin napadač je "sav rasut" odnosno zaplašen i natjeran na udaljavanje, zbog straha od smrti. Kako olovo u metku može ubiti čovjeka tako može dokusuriti i džina, složne su u toj konstataciji sve stravarke. O tome piše i Ahmed Bosnić u svojoj knjizi "Zapisi i hamajlije" bilježeći odgovore hafiza Esada Čančara. -"Ukoliko se olovo razleti na bezbroj komadića, to znači da je džin rasturen. On više nema kičme, ne može se više nikada sastaviti, on je za sva vremena - razvaljen. Uništen! Likvidiran! Zbog toga osobe koje se bave salijevanjem strave moraju biti veoma čiste i krajnje moralne osobe, kako bi se tim poslom bavile i - ostale zdrave. Najčešće se događa da, na kraju, i one budu opsjednute duhovnim negativcima. Ali, to je rizik koji sa sobom nosi taj posao".
Hollywood je na svoj karakteristično senzacionalan način popularizirao pojam opsjednuća i istjerivanja duhova kroz mnoge horore, no, oni ni u kojem slučaju ne prikazuju stvarne scene i, poput današnjih sapunica, vrve od svakojakog pretjerivanja i nerealnosti. Čak i moderna literatura posvećena toj tematici obiluje razno-raznim nebulozama i zastrašivanju čitalaca, što je krajnje pogrešan i površan pristup, pošto fenomen opsjednuća traži prije svega ozbiljan pristup i demistifikaciju.
U islamskoj tradiciji o opsjednutosti džinima vrlo mnogo se zna, vjerovatno zato što se ova religija formirala na području nekadašnjih drevnih civilizacija kao što su Egipat, Perzija i Mezapotamija odnosno već je postojalo mnoštvo starih vjerovanja i prakse koja su se postepeno asimilirala u novi religijski pravac, naročito u radu šejhova i derviša te drugih osoba koje su se bavile spiritualnim znanostima.
Džini su bez imalo sumnje oduvijek budili maštu i radoznalost pa ne iznenađuje želja tih pojedinaca da ostvare komunikaciju sa ovim eteričnim kreacijama, prvenstveno zbog njihovih nadnaravnih sposobnosti, koje svakako nisu isključivo fokusirane na čaranje. Ibni Tejhije (1263-1328) navodi kako su pojedini šejhovi imali dugogodišnje susrete sa džinima. Jedan od njih povjerio mu je da su mu džini otkrivali berrakan, na bosanskom jeziku značenje ove riječi je "nešto blistavo, sjajno", kao da je od vode i stakla, na čemu su mu prikazivali ono o čemu su htjeli da ga obavijeste. Prema navedenom nije teško pretpostaviti kako dati opis prilično dobro odgovara izgledu monitora ili ekrana, što upečatljivo demonstrira ideju da su nas već tada, u trinaestom vijeku, ova duhovna bića pretekla u naučno-tehnološkom smislu.
Znaci opsjednuća
Vodeći autoriteti sa područja egzorcizma mišljenja su da je veoma mali procenat ljudi koji se nisu nikada kroz svoj život susreli na ovaj ili onaj način sa demonima odnosno džinima. Posebno danas kada je stres glavni uzročnik slabljenja aure i imuniteta, čime se doslovno stvaraju sami od sebe povoljni uvjeti za brzo i lako opsjednuće. U osobu koja je dobrog fizičkog zdravlja, moralna i čestita, džini imaju vrlo malu šansu da uđu, no, kako su takvi ljudi u današnjem vremenu prava rjetkost sve više je opsjednutih.
Ulazak džina u čovjeka može biti stimulisan različitim akcijama od kršenja nekog tradicionalnog tabua, lošim ponašanjem džina Karina - ljudskog dvojnika, usljed zaljubljivanja demonskog pripadnika u čovjeka, u trenucima jakog šoka, saobraćajne nesreće, tuge ili euforije, stalnog bludničenja, alkoholiziranosti, upotrebe droge i tako dalje. No, zasigurno najčešće džini napadaju ljude zbog toga što ih na to natjera neki sihirbaz. Poznato je kako se džini u službi čarobnjaka nazivaju hadimus-sihri ili sluge magije te su oni pokretački motor svake čarolije. Bez njihovog uticaja niti jedna magija ne može djelovati i imati svoj učinak. Stoga je pravilo da džin mora na kraće ili duže vrijeme zaposjednuti ljudsko tijelo da bi kroz tu agresiju direktno uticao na promjenu čovjekove svijesti, odnosno programirao je da se ponaša upravo onako kako to zahtjeva magičar.
Ona osoba koju zaposjedne džin doživljava teške snove, često sanja zmije, mačke, čudovišta, groblja, mrtvace, bježi u snu ili ima osjećaj da propada, isto tako, ona u snu škrguće zubima ili se smije, plače. Pored duševnih trauma manifestiraju se i fizičke u konstantnoj glavobolji, bolovima, paralizi tijela te raznim fantomskim oboljenjima koja su za zvaničnu medicinu neizlječiva. Ovisno od toga iz koje skupine džina je napadač ušao u ljudsko tijelo prezentiraće se specifičan zdravstveni problem. Na primjer, ako u čovjeka uđe džin ifrit onaj dio tijela koji on zaposjedne obavezno će postati oduzet.
Džini su u svojoj misiji da zagospodare ljudskim tijelom veoma adaptabilni i mogu se smanjiti na najmanju moguću veličinu, kako bi kroz pore na koži ušli u krv. A da je upravo tako otkrio je egipatski autor Mensur Abdul-Kerim Muhamed koji je sredinom devedesetih godina prošlog vijeka u Kairu izdao knjigu pod naslovom "Nadnaravnosti liječenja hidžamom" gdje opisuje medicinske eksperimente i analize objavljene od strane magistra medicinskih nauka, doktora Muhameda El-Husejnia. On je sa svojom grupom suradnika uzimao uzorke krvi od osoba koje su bile omađijane ili opsjednute prije i poslije obreda istjerivanja džina od strane profesionalnog egzorcista. Na taj način došao je do krajnje fascinantnih spoznaja koje su otvorile širom vrata znanstvenom objašnjenju fenomena opsjednuća. Naime, krv iste osobe uzeta za vrijeme trajanja rukje, i sa istog mjesta uboda, te prije početka obreda imala je različitu krvnu grupu?! Crvena krvna zrnca te krvi ne samo da nisu odumirala nakon 12 sati nego su se umnožavala.
Kazna za džine
Egzorcizam ili rukja fascinantan je obred ponavljanja molitvi i božijih imena u prisutnosti opsjednutog u cilju da bi se duhovni napasnik prisilio da napusti ljudsko tijelo. Tretman se nikada ne izvodi u blizini drugih bolesnika već se svaka opsjednuta osoba mora tretira individualno. Rukja se govori pored uha opsjednutog, smireno i jasnim glasom, pri tome budno pazeći na njegovo ponašanje. Nakon što pacijent pokaže bilo kakvu reakciju poput dubokog disanja ili grčeva po tijelu, nekontrolisanog pomjeranja nekog ekstremiteta i sličnoga egzorcista ga pita za ime. Ako odgovori pravilno tojest kaže svoje ime molitva se nastavlja, no, ukoliko izgovori neko drugo ime signal je da umjesto bolesnika govori džin te ispitivanje može započeti.
Vrlo često džin napadač odbija komunikaciju i izlazak iz tijela pa tu nije dovoljno ponavljanje molitvi nego i kađenje. Svaki obučeni egzorcista prije tretmana obezbjedi nekoliko komada tkanine na kojoj su ispisani određeni ajeti ili cijele sure koje se zapale ispod nosa bolesnika kako bi on udisao dim i na taj način doslovno oslabio i izmučio džina u sebi te ga natjerao na poslušnost.
Egzorcista tjera duhovnog napasnika da se zakune u tri božija poslanika Mojsija, Isusa i Muhameda da će bespovratno izići iz tijela bolesnika. Da bi dodatno utvrdio zakletvu on inzistira da se također zakune u sedam džinskih vladara, što je posebno djelotvorno kod džina nevjernika jer ih to obavezuje na poslušnost. Naime, džinima nevjernicima, za razliku od onih koji su vjernici, imena trojice božijih glasnika ne znače skoro ništa ali nazivi njihovih vladara ulijevaju strah i poštovanje te ih prisiljavaju na disciplinu.
Ukoliko istjerivač nasluti da se u tijelu opsjednutog nalazi ženski džin onda on od nje zahtjeva da pređe na islam, tako što iznad bolesnika po tri puta prouči sure Rahman i Džin. Zatim ozbiljnim glasom zaprijeti:" Ili ćeš umrijeti od mojih ruku ili da te ubije kralj koji vlada nad tobom ili da izgovoriš šehadet pa postaneš muslimanka i odeš u Mekku?".
Protiv neposlušnih džina koji nikako ne žele napustiti ljudsko tijelo, unatoč dugotrajnoj molitvi i ovakvim prijetnjama, poduzimaju se krajnje ekstremni potezi koji rezultiraju likvidacijom duhovnog napasnika. Egzorcista napravi od papira lutkicu u obliku čovjeka po kojoj probuši mnogobrojne rupice psujući i kleteći džina a potom se papirnata lutka zapali i pusti da izgori u potpunosti. Naravno, ovo je zadnja opcija kojoj istjerivač treba da pribjegne pa se ona izvodi isključivo u kritičnim situacijama. Zbog opasnosti kojima se egzorcista izlaže tokom rituala protjerivanja potrebna je pored duševna i fizička snaga, što je rezultiralo pravilom da rukju mogu samo izvoditi muškarci a nikako i žene.
Olovom protiv džinskog napadača
U bosansko-hercegovačkoj tradiciji od davnina se vjerovalo da su džini, zbog svog eteričnog izgleda, iznimno senzibilni na mirise, posebno stoga što se vrlo rado hrane dimom raznih smola i tamjana. Doslovno, njima je tamjan poslastica kao što je ljudima, recimo, med. Neki drugi mirisi koje ispuštaju određene vrste drveća poput gloga, tisovine, divljeg nara ili divlje ruže u njima izazivaju strah i odbojnost pa im upravo zbog toga bosanski narod od davnina pridaje hamajlijska svojstva. Osim navedenog zli duhovi se plaše i pojedinih biljaka kao što su sedefil, oman, pelin, fasligan te još neke druge.
U liječenju opsjednuća, posebno kada se ono dogodi usred nagaže, bosanske stravarke od davnina upražnjavaju ritual učenja nad vodom i salijevanje olova, što odvojeno ili zajedno ima krajnje destruktivan uticaj na duhovne napasnike. Kako su džini bića stvorena od vatre "naučena" voda ima za cilj da je doslovno "ugasi" u tijelu bolesnika i natjera ih na bijeg. Ništa manje pogubno nije niti izlijevanje rastaljenog olova. Naime, kako to objašnjavaju stravarke, kada se rastopljeno olovo pri dodiru sa površinom vode razleti u brojne komadiće po dnu posude džin napadač je "sav rasut" odnosno zaplašen i natjeran na udaljavanje, zbog straha od smrti. Kako olovo u metku može ubiti čovjeka tako može dokusuriti i džina, složne su u toj konstataciji sve stravarke. O tome piše i Ahmed Bosnić u svojoj knjizi "Zapisi i hamajlije" bilježeći odgovore hafiza Esada Čančara. -"Ukoliko se olovo razleti na bezbroj komadića, to znači da je džin rasturen. On više nema kičme, ne može se više nikada sastaviti, on je za sva vremena - razvaljen. Uništen! Likvidiran! Zbog toga osobe koje se bave salijevanjem strave moraju biti veoma čiste i krajnje moralne osobe, kako bi se tim poslom bavile i - ostale zdrave. Najčešće se događa da, na kraju, i one budu opsjednute duhovnim negativcima. Ali, to je rizik koji sa sobom nosi taj posao".
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.