Kada se studioznije analizira ova kratka priča jasno je da ona spada u takozvane tabu-predaje koje slušaoca jasno upozoravaju da se ne smije kršiti neko od drevnih pravila, u ovom slučaju mješanje krvi između rođaka,"po božijem zakonu", što je savršeno dobro dočarano u prizoru krvave kiše koja pada sa neba.
Zašto je žensko kokošije pameti
Kad je Allah stvarao prve ljude previše se zanio oblikujući Adema da mu je darovao svu pamet te nije imao šta staviti u glavu Havi. Razmišljajući se šta da učini ugledao je kokoš, koja je upravu tu prolazila, pa se dosjetio da izvadi malo njene pameti i stavi u glavu Have. I od tada se vjeruje da je svako žensko kokošije pameti, jer da je drugačije nijedna žena ne bi, navodno, htjela roditi dijete zbog svih muka koji prate porod. U narodu se isto kaže da je žensko uvijek bezobraznije, bez stida, od muška.
Did Adže
U priči o tri brata navodi se kako je jednom živio stari otac sa tri sina. Pošto nisu imali majke svaki dan je otac ostavljao jednog sina kod kuće da napravi ručak da bi imali što jesti kada se vrate sa oranja. Prvo jutro ostao je kod kuće najstariji sin. Kada su se popodne njegov otac i braća vratili kući kako bi ručali zatekli su praznu sofru. Na očevo pitanje "Gdje je ručak?" sin mu odgovori: "Došao je Adže bijele brade jašući na horozu i odnio jelo". Sutradan otac ostavi drugog sina, ovaj put onog srednjeg, kod kuće sa zadatkom da im skuha ručak a oni odoše da oru. Međutim, ponovi se isti slučaj kao i prethodnog dana. Treće jutro ostade najmlađi sin kod kuće. Znajući da će doći did Adže stade razmišljati što da učini i sjeti se. Zgotovivši ručak iziđe van i presavije mlado drvo i rascjepi ga po sredini. Ne prođe puno vremena kad eto li dida Adže na svom pijetlu. Čim ga spazi najmlađi sin ga zamoli da mu pomogne pridržati stablo na što on pristade ništa ne sumnjajući. Odmah što did Adže rukama prihvati stablo najmlađi sin mu uhvati bradu i ugura je u rascjepljeno drvo te zaveza a onda pusti drvo i did Adže se objesi od njega zapomažući od bola.
Osim što je spasio ručak sin je od dida Adže u zamjenu za oslobađanje saznao o ulazu u donji svijet, kroz čatrnju, gdje veliki zmaj drži zatočenom lijepu djevojku. I tu počinje odiseja mladog junaka koji u potrazi za ljubavlju, poput grčkog Orfeja, silazi u sepetu u podzemlje, suočava se sa bratskom zavišću no ipak pokazuje veliko, hrabro srce i svojom plemenitošću izvojeva pobjedu nad strašnom aždahom.
Did Adže u predajama poznaje mnoge tajne od kojih je jedna i ulaz u donji svijet. No, ni jednu tajnu ne želi nikom reći osim ukoliko se lukavstvom ne natjera na to. Po narodnim kazivanjima o ovom mističnom stvorenju saznajemo da je osim patuljastog rasta i duge bijele brade, koja i danas važi kao simbol velike mudrosti, ovaj krajiški duh ima nemirnu, veselu narav i sklonost ka proždrljivosti. U jednoj dječijoj pjesmici kaže se: "Evo dida Adže bijele brade, crnih nogu što dobro trčati mogu!". Tom pjesmicom se plaše nemirna djeca, kako bi bila mirna i poslušna, nadopunjujući je izjavama "Evo dida Adže pod krevetom, čuje se iza ormana, eto ga na tavanu....". Narod smatra da did Adže živi u šumi pošto većina izjava kojim se plaše djeca govori o tome: "Doći će did Adže i odnijet će te u šumu!", itd.
Putru vabiš, sa Putrom se daviš
U Velikoj Kladuši i Cazinu tradicionalno su se kroz generacije, sa koljena na koljeno, pripovijedale priče o Didu i Babi, koje su uglavnom sadržajno kratke ali humoristične zgode narodu veoma omiljenih likova. U jednoj od njih, koju sam upamtio po kazivanju rahmetli majke, Baba je čekajući Dida da se vrati iz čaršije zaklala kokoš u namjeri da je ispeče i zgotovi ručak. To je i učinila te, kako bi se što prije ohladilo meso, Baba je pečenu kokoš stavila na niski prozor. Miris pečene piletine domamio je odnekud gladnu kuju po imenu Putra i ona ugrabi meso i pojede ga. Shvativši šta se dogodilo Baba u ljutnji uhvati kuju te nju ispeče Didu za ručak. Meso onda raskomada na manje komade i poslaže po pečenoj maslenici. Nedugo zatim dođe i Did te sjede za sofru da jede. Pomalo ga je čudilo zašto jede sam, kada inače uvijek jedu zajedno, ali Baba ga uvjeri da je od jutra nešto boli stomak pa i nije gladna. Taj odgovor je zadovoljio Dida te on u miru započe sa objedom. Kako su vrata od kuće bila otvorena, Did je svaki put iz navike, kada bi pojeo neki komad mesa, bacio oglođanu kost napolje, u dvorište, kuji koja je znala redovito dolaziti po ostatke hrane. Kad bi god bacio koju kost povikao bi: "Evo ti, Putra, kosti!" čudeći se pri tome da nema kuje, koja se, inače, stalno običavala motati oko kuće, nadajući se nekakvoj hrani. No, svaki put kad bi Did bacio kost van Baba bi ne mogavši ostati sabrana i ozbiljna tiho, onako više za sebe, ponavljala: "Putru vabiš, Putrom se daviš!".
No, znajte da ni Did nije ostao dužan Babi za njenu podvalu pa je smislio način da joj se osveti naredivši joj da mu sa izvora donese vode u situ, ali o tome nekom drugom prilikom.
Did i Baba su nazivi za bogumilskog svećenika i njegovu ženu, te stoga i ne treba čuditi kako su priče o njima bile jako omiljene među narodom. U folklornim predajama sjeverozapadne Bosne poznati su i određeni Didovi poput Dida Adže, mitološkog lika, inače malenog čovječuljka koji jaše na pijetlu, a za kojeg su vezane razne priče. Osim toga, u narodnom kalendaru BiH periodi od sedam dana posvećeni su Babi, od 14.03-21.03 i Didu, od 21.03-28.03. Dok se za Babu kazuje u bošnjačkom narodu kako je hirovita i ćudljiva za Dida, po imenu Grgo, veli se da je milostiviji „jer dok on traje mogu se početi sijati krompiri“.
Ilirska naušnica pronađena 1940.godine u Velikoj Kladuši