Familijarni nazivi
U svakodnevnoj komunikaciji prisutni su i dalje neki arhaični izrazi, posebno za muškarce koji se nazivaju "ljudi" - "haj' dođi pa da ljudujemo!". Starije žene redovito upotrebljavaju izraz čoek za supruga - "moj čojek". Majka je skraćeni naziv od stara majka ili staramajka (Großmütter) za babu koji se koristi unazad nekoliko decenija a kumovala mu je ženska taština i doslovno teško mirenje za starošću. Prije toga unučad je očevu ili majčinu mamu nazivala nena dok je naziv za mamu ili majku bio nana, što dolazi od turske riječi anne - mama. Otac se još uvijek naziva babo. Staroj nepoznatoj ženi se često kaže majka ili tetka, kao jedan vid poštovanja da se izbjegne izraz baba.
Od ostalih familijarnih naziva prisutni su: brat, sestra, did, dajdža, balduza (svastika), punica, punac, svekrva, svekar, šura, zet, snaha, stric (ne koristi se izraz amidža), djeca od strica su stričević i stričevka, tetka, tetak, djeca od tetke su tetići - "to je moj tetić ili tetišna/tetićna", bratić, sestrična, jetrva, zaova, diver. U vrijeme poligamijskih brakova druga supruga se nazivala inaća.
Na rodbinsko porijeklo se uvijek pazilo i zabranjivalo sklapanje brakova između bližih ili daljnjih rođaka. Po narodnom sudu prihvatljivo za ženiti i udavati je sve ono što je "dalje od devetog koljena". U tome se ponekad pretjerivalo pa se u narodu, kada familija počne pretjerano analizirati porijeklo nekog kandidata za brak, u komičnom smislu, kaže, kako su neko dvoje rođaci "jer su jednom davno njihove babe zajedno sušile trahanu".
Od društvenih naziva zanimljivi su pojedini poput pazdrkan i pušćenica. Momak koji se oženi pa ubrzo i rastane od žene dobijao bi naziv pazdrkan, dok žena koja bi se sudski rastala, koju je muž "pustio", nazivala se pušćenica.
Kolokvijalni nazivi za životinje
ćuko - pas.
beja - ovca.
parip - konj.
rola - krpelj.
gujenica - glista.
gugo - golub.
hadžiroda - roda.
horoz - pijetao.
zviždenjak - daždevnjak.
pjevačica - kukavica.
slipać ili miš slipać- šišmiš.
polavac - cvrčak.
šugabaja - žohar.
forić –lasica.
hulavka - sova.
smrdabaja - smrdljivi martin.
Narodna nošnja u Velikoj Kladuši
Promjene koje su nastupile u periodu nakon Drugog svjetskog rata uticale su i na narodnu nošnju, koja je uglavnom sačinjavala kod žena dugu bijelu košulju i gaće (vrsta širokih hlača) te bijelu maramu na glavi. Pojava dimija usljedila je upravo tada te se pogrešno tvrdi da su dimije autohtona nošnja Bošnjakinja ovog kraja. Starije žene i udovice obavezno su nosile šarenu aladžu na glavi a mlade raspuštenice ili udovice običavale su oblačiti neki dio crvene odjeće ili crvenu maramu, kako bi na taj način signalizirale muškarcima da su voljne za novog partnera i brak. Muškarci su nosili sličnu odjeću tojest bijele gaće, neku vrstu čakšira, i košulju, sa određenim dodacima, ovisno o uzrastu.
Fotografija iz prve polovine dvadesetog vijeka pokazuje narodnu nošnju kladuškog kraja.
Izgled kuće i okućnice
Kuće od šepera takozvane šeperuše bile su tipični model gradnje stambenog prostora sve do prve polovine prošlog vijeka. Obično se kombiniralo zidanje sa kamenom a nastavak bi bio od greda užbukanim šeperom, smjesom od zemlje i slame, kojom su se zatvarale rupe i pokrivao vanjski zid. Svaka je kuća imala tavan, obično vrlo nizak, koji bi nosio glavnu pantu (gredu). Tavan je često imao funkciju ostave, a na njemu je većina sušila i meso za zimnicu. Isto tako, on je mnogo puta bio supstitut hambaru, kojeg nije imao svako, pa se na njemu čuvalo žito, grah i ostali poljoprivredni plodovi. Krov kuće se ovisno o materijalnim mogućnostima pokrivao limom, salonitom ili ciglom. Zahod je uglavnom bili isturen od glavnog zida na van, govorilo se "viseći", pozicioniran obično odmah iznad ili u neposrednoj blizini kidaonice ili đubranika - mjesta za odlaganje stajskog đubra. Uvijek se pazilo da zahod bude iza kuće a nikako na prednjem zidu do dvorišta (prekuće).
Unutrašnji izgled tradicionalne kuće sadržavao je podrum (štalu), sa zasebnim ulazom, basamake kojim se kroz ganjak (divhana) dolazilo do obično vrlo malog hodnika na koji su se nadovezivale dvije ili tri sobe. Ukoliko ne bi postojala kao izdvojena prostorija, onda bi kuhinja bila smještena u nekoj od tih soba. Zidovi svih soba su se krečili a pod je bio prekriven takozvanim podnicama tojest daskama pošto nije bilo betonske ploče. Visina (boj) prostorija obično je bio nizak, kao i sama kvadratura sobe, opremljene sa skromnim namještajem poput kreveta, kredenca, štokrle (male stolice), stolića i slično.
Ljudi su, kako se vidi iz prethodnog opisa, živjeli u bliskom kontaktu sa domaćim životinjama, tako da je prizemlje obično bila štala sa kravom, konjem, ovcama a iznad nje kat za stanovanje, do kojeg se dolazilo basamacima (stepenicama). Suživot sa domaćim životinjama, posebno sa kravom, "koja je hranila pola kuće", bio je tradicionalan obrazac življenja, pa sukladno sa tim logično je da ona bude dio kuće i živi u njoj zajedno sa ukućanima. Zbog te svoje nezamjenjive egzistencijalne važnosti domaća stoka nazivala se blagom, jer to ona doista i jeste bila u tom oskudnom vremenu. Prilikom posjete jedne žene drugoj, odmah iza kafe, ručka i sjedenja (razgovora), išlo se sa gošćom pogledati krava i bašta, jer to su bile zajedničke teme za sve žene, gdje su one jedna drugoj tom prilikom djelile savjete i razmjenjivale iskustva. A i udovoljavale svojoj radoznalosti da vide možda i što ne bi trebale.
Sasvim je razumljivo da je takav koncept stanovanja ljudi i domaće stoke bio praktičan ali i nužan zbog siromaštva, no ipak ono što mene osobno zadivljuje kada se piše o tim, sada već davnim vremenima, i načinu života velikokladuškog naroda, jeste ta duboka povezanost ovdašnjeg čovjeka i prirode, u ovom slučaju sa životinjama, što je, bez imalo sumnje, ostavština naših ilirskih predaka i njihovog shvatanja da smo svi mi povezani i činimo jednu cjelinu. Generisana u kolektivnoj svijesti naroda manifestacija te drevne filozofije uočavala se već pri samom zidanju kuće, kada bi se skoro uvijek ostavljala neka rupa na vanjskom zidu, pri samoj zemlji, za "kućnu zmiju", koja se smatrala animalnim totemom doma i njenog gazde. Kao takva nije se nipošto smijela ubiti jer bi to, navodno, imalo pogubne konotacije za samu glavu familije. Nju vrlo često članovi familije nikada nisu niti vidjeli ali čvrsto se vjerovalo u njeno postojanje i prisutnost. Slično tome, ispod strehe ili u njenoj blizini na zidu majstori su znali formirati mala udubljenja za ptice, kako bi se mogle tu gnjezditi ili skloniti kad hara nevrijeme, zima i slično.
Za perad se gradio ćumes (ćumez, kokošinjac), obično blizu kruzane (kukuruzana) i kućice za psa. Nije bio niti rjedak prizor vidjeti po nekoliko stogova sijena u neposrednoj blizini kuće, ukoliko bi šajer (sjenik) bio pun. U sastavu domaćinskih objekata bio je i hambar te šupa za drva. Ko je bio u prilici kopao je lokvu, gdje se skupljala kišnica, za pojenje blaga.
U svakodnevnoj komunikaciji prisutni su i dalje neki arhaični izrazi, posebno za muškarce koji se nazivaju "ljudi" - "haj' dođi pa da ljudujemo!". Starije žene redovito upotrebljavaju izraz čoek za supruga - "moj čojek". Majka je skraćeni naziv od stara majka ili staramajka (Großmütter) za babu koji se koristi unazad nekoliko decenija a kumovala mu je ženska taština i doslovno teško mirenje za starošću. Prije toga unučad je očevu ili majčinu mamu nazivala nena dok je naziv za mamu ili majku bio nana, što dolazi od turske riječi anne - mama. Otac se još uvijek naziva babo. Staroj nepoznatoj ženi se često kaže majka ili tetka, kao jedan vid poštovanja da se izbjegne izraz baba.
Od ostalih familijarnih naziva prisutni su: brat, sestra, did, dajdža, balduza (svastika), punica, punac, svekrva, svekar, šura, zet, snaha, stric (ne koristi se izraz amidža), djeca od strica su stričević i stričevka, tetka, tetak, djeca od tetke su tetići - "to je moj tetić ili tetišna/tetićna", bratić, sestrična, jetrva, zaova, diver. U vrijeme poligamijskih brakova druga supruga se nazivala inaća.
Na rodbinsko porijeklo se uvijek pazilo i zabranjivalo sklapanje brakova između bližih ili daljnjih rođaka. Po narodnom sudu prihvatljivo za ženiti i udavati je sve ono što je "dalje od devetog koljena". U tome se ponekad pretjerivalo pa se u narodu, kada familija počne pretjerano analizirati porijeklo nekog kandidata za brak, u komičnom smislu, kaže, kako su neko dvoje rođaci "jer su jednom davno njihove babe zajedno sušile trahanu".
Od društvenih naziva zanimljivi su pojedini poput pazdrkan i pušćenica. Momak koji se oženi pa ubrzo i rastane od žene dobijao bi naziv pazdrkan, dok žena koja bi se sudski rastala, koju je muž "pustio", nazivala se pušćenica.
Kolokvijalni nazivi za životinje
ćuko - pas.
beja - ovca.
parip - konj.
rola - krpelj.
gujenica - glista.
gugo - golub.
hadžiroda - roda.
horoz - pijetao.
zviždenjak - daždevnjak.
pjevačica - kukavica.
slipać ili miš slipać- šišmiš.
polavac - cvrčak.
šugabaja - žohar.
forić –lasica.
hulavka - sova.
smrdabaja - smrdljivi martin.
Narodna nošnja u Velikoj Kladuši
Promjene koje su nastupile u periodu nakon Drugog svjetskog rata uticale su i na narodnu nošnju, koja je uglavnom sačinjavala kod žena dugu bijelu košulju i gaće (vrsta širokih hlača) te bijelu maramu na glavi. Pojava dimija usljedila je upravo tada te se pogrešno tvrdi da su dimije autohtona nošnja Bošnjakinja ovog kraja. Starije žene i udovice obavezno su nosile šarenu aladžu na glavi a mlade raspuštenice ili udovice običavale su oblačiti neki dio crvene odjeće ili crvenu maramu, kako bi na taj način signalizirale muškarcima da su voljne za novog partnera i brak. Muškarci su nosili sličnu odjeću tojest bijele gaće, neku vrstu čakšira, i košulju, sa određenim dodacima, ovisno o uzrastu.
Fotografija iz prve polovine dvadesetog vijeka pokazuje narodnu nošnju kladuškog kraja.
Izgled kuće i okućnice
Kuće od šepera takozvane šeperuše bile su tipični model gradnje stambenog prostora sve do prve polovine prošlog vijeka. Obično se kombiniralo zidanje sa kamenom a nastavak bi bio od greda užbukanim šeperom, smjesom od zemlje i slame, kojom su se zatvarale rupe i pokrivao vanjski zid. Svaka je kuća imala tavan, obično vrlo nizak, koji bi nosio glavnu pantu (gredu). Tavan je često imao funkciju ostave, a na njemu je većina sušila i meso za zimnicu. Isto tako, on je mnogo puta bio supstitut hambaru, kojeg nije imao svako, pa se na njemu čuvalo žito, grah i ostali poljoprivredni plodovi. Krov kuće se ovisno o materijalnim mogućnostima pokrivao limom, salonitom ili ciglom. Zahod je uglavnom bili isturen od glavnog zida na van, govorilo se "viseći", pozicioniran obično odmah iznad ili u neposrednoj blizini kidaonice ili đubranika - mjesta za odlaganje stajskog đubra. Uvijek se pazilo da zahod bude iza kuće a nikako na prednjem zidu do dvorišta (prekuće).
Unutrašnji izgled tradicionalne kuće sadržavao je podrum (štalu), sa zasebnim ulazom, basamake kojim se kroz ganjak (divhana) dolazilo do obično vrlo malog hodnika na koji su se nadovezivale dvije ili tri sobe. Ukoliko ne bi postojala kao izdvojena prostorija, onda bi kuhinja bila smještena u nekoj od tih soba. Zidovi svih soba su se krečili a pod je bio prekriven takozvanim podnicama tojest daskama pošto nije bilo betonske ploče. Visina (boj) prostorija obično je bio nizak, kao i sama kvadratura sobe, opremljene sa skromnim namještajem poput kreveta, kredenca, štokrle (male stolice), stolića i slično.
Ljudi su, kako se vidi iz prethodnog opisa, živjeli u bliskom kontaktu sa domaćim životinjama, tako da je prizemlje obično bila štala sa kravom, konjem, ovcama a iznad nje kat za stanovanje, do kojeg se dolazilo basamacima (stepenicama). Suživot sa domaćim životinjama, posebno sa kravom, "koja je hranila pola kuće", bio je tradicionalan obrazac življenja, pa sukladno sa tim logično je da ona bude dio kuće i živi u njoj zajedno sa ukućanima. Zbog te svoje nezamjenjive egzistencijalne važnosti domaća stoka nazivala se blagom, jer to ona doista i jeste bila u tom oskudnom vremenu. Prilikom posjete jedne žene drugoj, odmah iza kafe, ručka i sjedenja (razgovora), išlo se sa gošćom pogledati krava i bašta, jer to su bile zajedničke teme za sve žene, gdje su one jedna drugoj tom prilikom djelile savjete i razmjenjivale iskustva. A i udovoljavale svojoj radoznalosti da vide možda i što ne bi trebale.
Sasvim je razumljivo da je takav koncept stanovanja ljudi i domaće stoke bio praktičan ali i nužan zbog siromaštva, no ipak ono što mene osobno zadivljuje kada se piše o tim, sada već davnim vremenima, i načinu života velikokladuškog naroda, jeste ta duboka povezanost ovdašnjeg čovjeka i prirode, u ovom slučaju sa životinjama, što je, bez imalo sumnje, ostavština naših ilirskih predaka i njihovog shvatanja da smo svi mi povezani i činimo jednu cjelinu. Generisana u kolektivnoj svijesti naroda manifestacija te drevne filozofije uočavala se već pri samom zidanju kuće, kada bi se skoro uvijek ostavljala neka rupa na vanjskom zidu, pri samoj zemlji, za "kućnu zmiju", koja se smatrala animalnim totemom doma i njenog gazde. Kao takva nije se nipošto smijela ubiti jer bi to, navodno, imalo pogubne konotacije za samu glavu familije. Nju vrlo često članovi familije nikada nisu niti vidjeli ali čvrsto se vjerovalo u njeno postojanje i prisutnost. Slično tome, ispod strehe ili u njenoj blizini na zidu majstori su znali formirati mala udubljenja za ptice, kako bi se mogle tu gnjezditi ili skloniti kad hara nevrijeme, zima i slično.
Društvene igre
Od društvenih igara kojima su se zabavljala djeca i mladi bile su poznate sljedeće:
Bacanje kamena sa ramena,
Igranje klise
Koze (mlin)
Ćore.
Ćore je igra pogađanja, koja se uglavnom igrala na sijelima, kada bi se ispod nekoliko čarapa stavljao neki mali osobiti predmet i prepuštalo kandidatu da pogodi ispod koje se čarape nalazi.
Djeca su se igrala "kume", "ćeranja", "partizana", "žmir-bake", "lastike", i još poneke igre.
Gastronomija
Kladuška kuhinja, kao uostalom i na području cijele Cazinske krajine, nije bila bogata jelima kao ona u centralnom dijelu BiH, na što je presudno uticalo izrazito loše ekonomsko stanje ali i radne navike žena, koje su obavljale kućne i vanjske poslove. Ono što je bilo zajedničko za većinu domova tog vremena jeste da se redovito, doslovno svaki dan, pravio veliki somun i kuhao grah za večeru, otkud i dolazi narodna izreka: "čana graha i večera plaha". Na sofri su se služile kalja, pura, trahana, pirjan, lušnica, burek, masnica (maslenica), ždribci, čilbur (omlet), koruza, livača (olivača), kljukuša te pite krompiruša, sirnica, zeljanica, masiračnica, kupušnjača, pečena pita. Slatka jela su bila pilav (sutlijaš), lutma, peksimeti i halva. O Ramazanu i Bajramu pravila se đuzlema, brdari, hurmašice i baklava.
Zimska jela su bila potkriža, bungur, pastrma, sudžuk.
Voće se sušilo za kompot i hošaf.
Domaćica se nazivala "maja" i za nju se šaljivo govorilo "maja dok samo obliže prste nije više gladna", što baš i nije odgovaralo pravoj istini jer to bi jedino mogla napraviti kod pripreme sirnice ili pite sa sirom.
Gladne godine
Stari žitelji Velike Kladuše pamte vrijeme gladi i nestašice pedesetih godina prošlog stoljeća kada su po kazivanju morali koru drveća i klipove kukuruza mljeti i mješati u brašno da bi ga bilo dovoljno za preživjeti. Oralo se volovima i to dosta plitke brazde pa je prinos bio jako slab. Živjelo se isključivo od poljoprivrede i stočarstva sa tim da je većina domaćinstava imalo samo po jednu kravu dok je broj članova familije često bio brojniji. Za kravu se govorilo da "hrani pola kuće" što dovoljno samo po sebi kazuje o siromašnoj prehrani. Kuruza je mnogo puta zamjenjivala kruh pošto se štedilo na pšeničnom brašnu.
Te krizne, gladne godine ostavile su duboku traumu na stanovništvo Velike Kladuše što najbolje prezentuje dugogodišnje poštovanje kruha - "božijeg nimeta" i pšenice. Stari žitelji su uvijek imali naviku da za vrijeme objeda prstima pokupe mrve ispred sebe na siniji ili sofri i pojedu ih, govoreći kako je "grih da se bacaju". Sa kruhom se i zaklinjalo, posebno ako bi se vodio razgovor za vrijeme ručka, pa bi onaj ko je nešto tvrdio ili branio se govorio:" Tako je bilo, ovoga mi božijeg nimeta!", pokazujući na kruh.
Od društvenih igara kojima su se zabavljala djeca i mladi bile su poznate sljedeće:
Bacanje kamena sa ramena,
Igranje klise
Koze (mlin)
Ćore.
Ćore je igra pogađanja, koja se uglavnom igrala na sijelima, kada bi se ispod nekoliko čarapa stavljao neki mali osobiti predmet i prepuštalo kandidatu da pogodi ispod koje se čarape nalazi.
Djeca su se igrala "kume", "ćeranja", "partizana", "žmir-bake", "lastike", i još poneke igre.
Gastronomija
Kladuška kuhinja, kao uostalom i na području cijele Cazinske krajine, nije bila bogata jelima kao ona u centralnom dijelu BiH, na što je presudno uticalo izrazito loše ekonomsko stanje ali i radne navike žena, koje su obavljale kućne i vanjske poslove. Ono što je bilo zajedničko za većinu domova tog vremena jeste da se redovito, doslovno svaki dan, pravio veliki somun i kuhao grah za večeru, otkud i dolazi narodna izreka: "čana graha i večera plaha". Na sofri su se služile kalja, pura, trahana, pirjan, lušnica, burek, masnica (maslenica), ždribci, čilbur (omlet), koruza, livača (olivača), kljukuša te pite krompiruša, sirnica, zeljanica, masiračnica, kupušnjača, pečena pita. Slatka jela su bila pilav (sutlijaš), lutma, peksimeti i halva. O Ramazanu i Bajramu pravila se đuzlema, brdari, hurmašice i baklava.
Zimska jela su bila potkriža, bungur, pastrma, sudžuk.
Voće se sušilo za kompot i hošaf.
Domaćica se nazivala "maja" i za nju se šaljivo govorilo "maja dok samo obliže prste nije više gladna", što baš i nije odgovaralo pravoj istini jer to bi jedino mogla napraviti kod pripreme sirnice ili pite sa sirom.
Gladne godine
Stari žitelji Velike Kladuše pamte vrijeme gladi i nestašice pedesetih godina prošlog stoljeća kada su po kazivanju morali koru drveća i klipove kukuruza mljeti i mješati u brašno da bi ga bilo dovoljno za preživjeti. Oralo se volovima i to dosta plitke brazde pa je prinos bio jako slab. Živjelo se isključivo od poljoprivrede i stočarstva sa tim da je većina domaćinstava imalo samo po jednu kravu dok je broj članova familije često bio brojniji. Za kravu se govorilo da "hrani pola kuće" što dovoljno samo po sebi kazuje o siromašnoj prehrani. Kuruza je mnogo puta zamjenjivala kruh pošto se štedilo na pšeničnom brašnu.
Te krizne, gladne godine ostavile su duboku traumu na stanovništvo Velike Kladuše što najbolje prezentuje dugogodišnje poštovanje kruha - "božijeg nimeta" i pšenice. Stari žitelji su uvijek imali naviku da za vrijeme objeda prstima pokupe mrve ispred sebe na siniji ili sofri i pojedu ih, govoreći kako je "grih da se bacaju". Sa kruhom se i zaklinjalo, posebno ako bi se vodio razgovor za vrijeme ručka, pa bi onaj ko je nešto tvrdio ili branio se govorio:" Tako je bilo, ovoga mi božijeg nimeta!", pokazujući na kruh.
Za perad se gradio ćumes (ćumez, kokošinjac), obično blizu kruzane (kukuruzana) i kućice za psa. Nije bio niti rjedak prizor vidjeti po nekoliko stogova sijena u neposrednoj blizini kuće, ukoliko bi šajer (sjenik) bio pun. U sastavu domaćinskih objekata bio je i hambar te šupa za drva. Ko je bio u prilici kopao je lokvu, gdje se skupljala kišnica, za pojenje blaga.