Ja zagrizoh šareniku jabuku i poljubih Esmer đuzel djevojku!

U našem narodu postoji mnogo vjerovanja o voću a posebno se rado pamti kako su djevojke darivale voljenim momcima jabuku kao potvrdu svoje ljubavi ili se ona nosila u goste, kao "milošta" tojest znak pažnje. U Velikoj Kladuši se kaže da je veliki sevap dati putniku koji ti prolazi pored kuće jabuku, da se njome osvježi. Isto tako, duša u čovjeku se dovodi u vezu sa ovom voćkom, naime, stari didovi i nene tvrde kako je izgled duše najsličniji jabuci. Mnoštvo je tradicijski vjerovanja o ulozi voća u životu bosanskog naroda, zato ne treba nikako zaboraviti niti predaju da su se hrabri krajišnici pred svaku bitku okupljali ispod stare kruške u srednjovjekovnoj utvrdi Todorovo, nadomak Velike Kladuše, kako bi dogovorili napade i odbranu.


Domaće kao prioritet

Žalosna je činjenica da su rođene desetine generacije djece koja nisu uopće čula za autohtone vrste voća, koje je od uvoznog voća i slađe, zdravije i otpornije od raznih bolesti. Širok je spektar domaćih sorti koje je "komercijalna voćka" gotovo potisnula iz bosansko-hercegovačkih  voćnjaka i sjećanja. Evo nekoliko naziva, na primjer, od jabuke: kolačuše, šarenike, cvjetače, bijele kalačuše, crvene debelokorke, demirke, dunjke, budimke i streknje, petrovače, šeftelije ili šeptelije (bosanke breskve) opjevane u pjesmi "Haj, ja prošetah šefteli sokakom", dunje, ili nazivi za kruške: jeribasme, takiše, karamanke, oskoruše i jerce. Nazivi za šljive su: požegače ili mađarke, crvene ranke, turgulje, bjelice "driskulje", džanrike, piskavice, trnošljive (dunje).

Zahvaljujući voćarima koji ljubav prema domaćim sortama stavljaju ispred komercijale, ponovo se u voćnjake vraćaju one vrste voća kojima su naši preci stoljećima sladili usta i dušu.
Zadivljuje s koliko ljubavi voćari, čuvari tradicije u bosanskom voćarstvu, govore o autohtonim sortama i šta sve čine da "podmlade" voćnjake, od sadnje, preko kalamljenja ili zaštite preostalih stabala jabuke, kruške, šljive... Među poznatijim javnosti je umirovljeni agronom Vahid Beširević iz Gradačca, inače autor knjige " Autohtone jabuke i kruške sa prostora Bosne i Hercegovine", u kojoj je u slici i riječi predstavio 47 sorti jabuka i 54 sorte krušaka.
Ovaj agronom, koji je nastavio stogodišnju tradiciju voćarstva svoje familije, a više od pedeset godina radi na spašavanju i promociji uzgoja starih, osobito autohtonih sorti. Vahid kaže: - Napustio sam moderno voćarstvo u životnim godinama mudrosti, shvativši da stare sorte jabuka, krušaka i drugog voća imaju posebnu vrijednost, otpornije su na bolesti, štetnike, sušu, mraz i druge nepovoljne uvjete. Osim toga, ne traže ogromna ulaganja u gnojidbi, zaštiti i navodnjavanju. Uostalom, ti plodovi imaju svoj oblik, boju, miris i okus, veću energetsku vrijednost i, dakako, nude nam alternativnu rodnost. Mnoge od njih su opjevane u poeziji i sevdalinkama.

Ništa se ne može mjeriti sa bosanskim i domaćim

Na vlastitom imanju Beširević ima oko 150 različitih sorti jabuka i krušaka. Očuvao je više od 70 starih sorti krušaka. Među njima, veli, puno je dobrih, ali posebno izdvaja huseinbegovaču (sinonimi: beglija, istambulska kruška, zvorničanka, osinjača, lijepa kruška, mednik, šerbetlija, građanka).

- Zovu je i lijepa kruška, ali riječima je teško opisati njezinu ljepotu i okus. Meni je to jedna od najboljih i najpoznatijih krušaka na našem području i šire. Hasnagićka je takođe  lijepa kruška, odlične su i hurmenka, čađavka, dolkrohan, kantaruša, jeribasma. Za jeribasmu se veli kako se ona ne jede, ona se pije, jer je puna soka - otkriva ovaj gradačački voćar i dodaje da ne treba spomenuti buzdohanliju, sarajku, takišu, batvu i karamut.

"Pravnik u voćarstvu", Šefket Hrustanović, vlasnik plantaže "Baš bašča" nadomak Breze, koji na iznimno velikoj zemljišnoj površini ima nekoliko hiljada stabala jabuka, veli:

- Domaće sorte su posebna poslastica i rado preporučujem gostima da uberu svojom rukom jabuku šareniku i zapjevaju onu:" Ja zagrizoh šareniku jabuku i poljubih Esmer đuzel djevojku!". Bolan ne bio, ništa se ne može porediti sa bilo kojom domaćom, bosanskom voćkom, kojoj po mirisu, sočnosti i slasti nema ravne na ovom dunjaluku. Recimo, zreloj jabuci senabiji ne može odoljeti ni pčela, ni mrav ni ptica. Ne daju joj sazrijeti koliko je slatka i sočna, kazuje Hajrudin Čeberić, voćar iz Rakovice kod Sarajeva i dodaje kako ima voćnjak u kome su isključivo domaće sorte sa intencijom da se nastavi proširivati svake godine.

Njegov kolega, voćar Suljo Arnaut iz naselja Prnjavor kod Kalesije, nadaleko je poznat kao kalemar koji spašava "staro od uvoznog". Zahvaljujući njemu mnoge sorte su sačuvane za buduće generacije. Zabilježili smo i zanimljivu izjavu voćara Ante Zovka iz okoline Viteza, koji pominje autohtonu jabuku, takozvana "zvijezda" i kaže da o njoj ima legenda "kada je raj bio na Zemlji".

- Legenda kaže da su udubine koje su na njima nastale od prstiju ljudi koji su počinili prvi grijeh. Tako ili drugačije, ali svaka voćka ima svoju priču, kazao je ovaj voćar.

Nit' oženiti nit' udati

Vahid Beširević je ispričao i ovu zanimljivost:

- Na području Dervente, Doboja i okolice, karamut je bio najcjenjenija kruška. Smatralo se da nije nikakav domaćin ako nema barem jedno stablo karamuta. Niti može oženiti sina, niti udati kćer, ako nejma karamuta. Kažu da nejma ljepše i bolje kruškove rakije od te stare sorte kruške. Postoji nekoliko varijeteta kruške takiša od koje se pravi odlični žitki pekmez, a dosta je dobra i za turšije, koje su se nekada u velikim buradima pripremale za zimu.