Falanje

Ne valja falati (gatati) na prazno, jer se odfalano neće ostvariti, ali ni određivati koliko da se da. Za falanje se daje koliko se može i koliko je od srca.

Kad pođeš faladžiji ili faladžinici ne valja govoriti nikom kuda si pošao jer ti se neće ništa ostvariti. Isto vrijedi i kad se pođe hodži ili stravaruši.

Da djevojka sazna voli li je momak ona pred spavanje prouči po sedam puta Fatihu, Ihlas i Rabijesir. Onda preda selam i iziđe napolje te gledajući netremice u najsjajniju zvijezdu na nebu devet puta ponovi:" reci zvijezdo ko me voli, reci zvijezdo je li to onaj koga ja volim?" Potom se vrati u kuću i legne u postelju. Ako te noći usnije lik tog mladića to je pouzdan znak da joj je ljubav uzvraćena.

Uoči Bajrama djevojka pogleda u neku zvijezdu na vedrom nebu i devet puta kaže:" kaži mi zvijezdo ko me voli?" Odmah iza toga ode na spavanje a prije nego li zaspi prouči suru Ihlas. Te noći sanjat će onog ko prema njoj gaji nježne osjećaje.

Ko poljubi tri puta mrtvu majku ona će mu dolaziti na san svaki put kad se bude trebalo desiti nešto loše kao upozorenje.

Kad iz kućne vatre frcaju iskrice biće uskoro svatova.

Ko pri okopavanju kukuruza naiđe na bijeli kukuruz dobiće uskoro pismo.

Da djevojka sazna za koga će se udati uoči Jurjeva ravnomjerno podreže tri lukova pera u bašči i imenuje ih - momak, oženjen i udovac. Ono pero luka koje do sutradan najviše izraste otkriva joj odgovor.

Znak lijepe i duge jeseni su rascvjetale jagode početkom jeseni.

Kad ima kapljica rose po lišću drveća i kad se Sunce visoko digne na nebu, to je znak da će u narodu biti veliki suza - desiće se neka tragedija.

Vjeruje se da će se kijamet zbiti utorkom pa narod misli da hodža utorkom ikindiju uči brže od straha.

Svakih 40 godina se "čisti" Zemlja pa se onda po vjerovanju tada dešava rat ili velika prirodna katastrofa.

Stari ljudi su tvrdili da kad svijetom zavlada ženski džin (od kraja prošlog vijeka) naš (bošnjački) narod će se raseliti po svijetu i da ćemo jedni drugi biti željni da vidimo. Dok je vladao muški džin svijetom bilo je bolje, tvrde stari.

Kad voda za kahvu neće da provre brzo na šporetu kaže se da čeka nekog da dođe u kuću.

Kad pri usipanju pržene kahve u mlin slučajno ostane rasutih zrna po stolu ili podu to je sigurni znak skorašnjih gostiju. Koliko zrna - toliko gostiju.

Kada prilikom pospremanja kašika nakon ručka na sofri ostane slučajno koja znak je smrti u rodbini.

Kad se nekom štuca sitom onda o njemu priča prijatelj a ako se štuca gladnom o toj osobi priča njen hasum (neprijatelj).

Kad se trese posuda na plehu šporeta najavljuje skorašnje goste kao i kad se pokida juhka prilikom razvijanja na sofri.

Kad dvije osobe u razgovoru istovremeno kažu isto nekoj od njih uskoro dolaze gosti.

Kad svraka kreči u dvorištu dolazi gost. Okrene li rep kući dok kreči onda će doći žensko a bude li okrenuta glava onda muško.

Pojavi li se žaba pred ulaznim vratima kuće neko na tu kuću čara i šalje zlo.

Začuje li se ptica Meknjača navečer neko će iz okoline ubrzo umrijeti.

Sa mladim listovima bokvice gatalo se u namjeri da se sazna broj brakova ili čak ocijene iz nekog školskog predmeta. Prije nego bi se iščupao list iz zemlje postavilo bi se pitanje, na primjer, koliko ću se puta oženiti? Odgovor se saznavao brojeći tanke žilice koje su izvirivale iz iščupanog dijela lista.

Koliko neka osoba ima linija ili brazdi po čelu toliko ima mogućnosti da se u životu uda ili oženi.

Jesi li musliman?

Kada bi umrli djevojka ili mladić iznad glave bi im se stavljao struk sedefila (ruta graveolens). Prema običaju pored mrtvaca se uvijek stavlja neka biljka upečatljivog mirisa kako bi otjerala džine od njega. Najviše se za tu priliku koristio sedefil, čijim se buketima često kitio mezar djevojke ili momka. Sedefil je, prema tome, biljka posvećena kultu mrtvih u bosanskoj tradiciji.

Čim bi čovjek izdahnuo pravila se „mrtvačka halva“ i dijelila po komšiluku. Potreba da se odlazak njegove duše u zagrobni svijet isprati sa dobrim djelima , kako bi mu se olakšao taj put, naglašena je u prije i nakon dženaze. Upravo zato se pored glave mejita stavljala posuda sa brašnom, ili pšenicom, i u njemu zabodeno nekoliko lojnih svijeća. Sutradan su se svijeće i brašno darivale sirotinji.

Po narodnom shvatanju, mejita treba što prije zakopati u zemlju. Ovisno od slučaja dženaza se obavi istog dana, a ako se smrt desila predvečer ili noću – onda sutradan. Ukoliko je čovjek umro iznenada u svom krevetu, pa ga nisu prije toga stigli spustiti na pod, da tu izdahne, onda to čine nakon što je preminuo. Glava mu se poveže maramom i pritisnu očni kapci, da bi u licu izgledao lijepo. Mrtvac se položi tako da mu je stav tijela ravan a kako bi truplo zadržalo taj položaj nekada je bio običaj da mu se svežu palčevi na nogama, dok na stomak stave neki teži predmet, poput noža, ili busena zemlje, u strahu da se ne bi tijelo mrtvaca nadulo, pošto se to tumačilo da bi se mogao „prikazati“, odnosno – postati lampir. Zbog istog razloga se zatvarala kućna mačka dok ne prođe dženaza, zbog bojazni da ne pređe preko mejita.

Mejita prekriju bijelim čaršafom i pozicioniraju ga tako da mu je desni obraz okrenut u pravcu svetog grada Mekka. Neko od ukućana, ravnim štapom, uzima mjeru mejitu, koja se naziva „unčija“ ili „ulčija“, kako bi se znala dužina za ćefine, mrtvačko platno, i kopanje mezara. Kada se mrtvac ponese iz kuće napolje, onda se jako pazi da slučajno ne bi neki njegov dio zapeo za vrata ili zid, jer ukoliko se to desi, vjeruje se, njegov duh će se vratiti u kuću i uznemiravati ukućane.
Bosanski narod je vjerovao da se i duša može vratiti kući sve dok 40 dana nakon dženaze. Stoga se iz tog razloga palilo svjetlo ili svijeće u onoj sobi gdje je mejit ležao cio taj period, kod bogatiji, a siromašnije familije bi taj ritual prakticirale samo sedam ili tri noći.
Mjesto gdje se mejit okupao prolazilo se sa vatrom, da se ne bi okupljali džini i šejtani, a soba gdje je on ležao prskala bi se vodom ili se opere „da se duša ne bi vratila“. Ako se soba pomela nakon iznošenja mrtvaca tad bi se ta metla bacala daleko od kuće

Nakon što se tijelo mrtvaca opere i svi prisutni, žene i muškarci, halale se, oproste, od mrtvaca truplo se nosi na mezarje gdje se uz molitvu obavi ukop. Vjeruje se kada hodža napusti mezarje, pošto je izgovorio sve pripadajuće sure i dove, duša ostaje u zajednici mrtvih. Zanimljivo je vjerovanje da tom prilikom, kada hodža upita mejita: “Jesi li musliman?” – mejit, u mezaru, cijelo tijelo podigne na mali prst desne ruke i spremno odgovori: “Ja sam musliman!” To čini da bi ga mrtvi primili k sebi. Očigledno je da duša, po vjerovanju, može da oživi tijelo kako bi ono bilo u stanju na taj način se podići.